Predstavljamo naše čitatelje: Mirko Popović, pjesnik i pisac iz Metkovića

Na e-mail adresu urednika, javio se naš čitatelj, pjesnik i pisac Mirko POPOVIĆ, rođen 1944. godine u Slivnu (Metković), koji nam je na naš upit poslao svoje pjesme i priče iz svog dugoodišnjeg, bogatog književnog opusa čiji dio predstavljamo na našm portalu.

Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živi u Sarajevu. Po struci je pravnik. Četrdeset godina radio u državnim organima Bosne i Hercegovine do umirovljenja. 
U osnovnoj školi, a nešto ozbiljnije u srednjoškolskim danima piše poeziju, a za vrijeme i poslije studija objavljuje prozu i poeziju u velikom broju književnih časopisa i revija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te na Radio-Sarajevu, treći program (sedamdesetih godina) i na Radio-kometi u emisiji "Večer poezije" (TV Republike Srpske). 

Objavljivao u mnogim revijama i časopisima od kojih izdvajamo:  Marko Marulić, Zadarska revija, Hr. Slovo, Danica,  Književne novine,  Zadrugar, Lica, Dalje, Duga, Stećak, Odjek, Svjetlo riječi, Kalendar sv. Ante, Hr. Misao, Bosanska vila, Most, Svijet, Osvit, Motrišta...

Objavio dvije knjige, zbirku proze "Tamno sunce" u izdanju IK 'Svjetlost', Sarajevo 1999. godine, a zbirku poezije "Berba rose" u izdanju IK Svjetlo riječi 2001. godine, Sarajevo. 

Dobitnik nagrade za književnost "Dubravko Horvatić" (2. mjesto za prozu) 2010. godine u Zagrebu. U rukopisu ima drugu knjigu poezije i u pripremi  zbirku proze, a paralelno s tim radi na romanu.

{slider=Proza}

S prvim lastama

Prvi je otvorio oči, znam to kroz jutarnje buđenje: kao da sam dugo gledala kako korača iza otvorena prozora prema sjeveru.
Sam.
Trenutak šutnje domahuje mi i znam – pet je sati i pedeset minuta, ali to nečem u meni ne znači ništa, kao ni razglednice zalijepljene na starom ormaru. Ipak, u mimohodu sa njima bilježim: Mostar Frankfurt, Ljubljana, Zelengora Zagreb Makarska Berlin… Orebić sedamdeset pete.

Prvi je otvorio oči… i još dubi kroz modrinu jutra na obzorju. Ušuljam se u njegove misli: došle laste… i sve se vraća, u krugu krug. Ponovno imamo dječaka. I proljeće. Otvori vrata.  Kamo smo putovali, ili su samo putovali dani u nama… ti si čekala mene, ja sam čekao tebe. I bili smo zagrljeni. Rana ljubav. Opet smo ispraćali bijele zime u ravnicama, bez glasa, bez odjeka.
Šutim s njegovim mislima: jesmo li postojali mi…?
Hej, pet je i pedeset šest. Čuješ, kuca sat, ne povlači se u oklop, uberi kao nekad stručak jutarnjeg povjetarca i s prvom lastom nad Miljackom uokviri me u pjesmu, onu moju: Još me budi, još miriše ona travka, ona gora…

---

Šetajući

Kao da su mi samo koraci otkoračali. Moji koraci. Nastavili hod. Jesu li odjekivali preko mosta? Ne pita to moj lik što me odozdo iz mirne vode netremice gleda. Šutnjom.
Kao da je tu oduvijek.

I ptica jedna, skamenjena nad vodom… promatra me. Možda drugim okom gleda žrtvu – svijetlu ribicu što poput ukočene sjenke zastaje, nakratko. I već je gubi iz vidnog polja u trenu kad je, pokrenuvši se, zaljuljala površinu klizeće vode u kojoj mi se odraz izgubi.  Kojeg sada mirno i dugo šutim.

Da li je izronio iz mulja nad kojim ponovno teku glatke vodene žile mazeći trave zagrljene kao duše… kao ruke onih koji su me preboljeli…? Ili onih koje sam prebolio…?

Živ si! trzne me krik druge ptice i moj pogled iz dubine. Čujem li svoje ruke? Ili se sunčeve zrake prosipaju? Ne pitam se jesam li sam gore, na mostu, niti, dok promičem pejzažem oproljećenim, da li me još gleda, odozdo, moj lik.

---

 “…spajanje u nadi” 

Nekome sam se nasmiješio u mimohodu. Koji je zapravo bio mala stanka, zaključili su oni koji su prolazili i odlazili, glasno koračajući. Očekivao sam odgovor, ali ni treptaj smiješka mi nije uzvraćen. Samo je nečiji pogled prodirao kroz mene. Sutradan se na istom mjestu sunce htjelo osmijehnuti kad su pored mene bez riječi prolazila ljudska lica. Jedno je imalo duboku boru na čelu i htjedoh ga upitati traži li to uzaludan odgovor na podrijetlo materije. Možda sam i upitao, ne znam, ali sam žurno produžio u stan da bih pročitao razglednicu netom uzetu iz poštanskog sandučića. Tko je ono bio namrgođenog lica? Koga sam sreo u liftu? Netko me pozdravio. Glas mi je bio poznat. Šutio sam… čitajući. Na razglednici je bio poznat rukopis upleten u jutarnje zrake sunca na Hvaru. Njen rukopis! Dobro mi je poznat taj kurziv i na kraju teksta riječi: volim te. Promatrao sam razglednicu. Da, jedno je jutro pred našom zgradom zastala i nasmiješila mi se. Ne znam, možda je taj osmijeh bio upućen nekome na prozoru iza mene, ali se nisam mogao okrenuti od pogleda koji mi je uronio u srce. Htio sam nešto reći, ali je ptica prhnula ne pomjerivši lišće mlade breze. Nešto je u meni gledalo u pravcu njena leta. Nives se već izgubila. Zašto je žurno otkoračala? Pa nju sam maloprije sreo na pločniku! Po nekoj inerciji pošao sam po cigarete do obližnje trafike. Zagledao sam se u ruku koja mi je vraćala kusur. Pa ona je farmaceutkinja… Što tu radi? pomislih. Provirio sam da je osmotrim u prostoru između sna i jave, ali sam brzo odustao čuvši Njen glas i korake iza sebe. Nakon nekoliko koraka koje je pronijela pored mene okrenula se. Sunce je tuklo u prozore i fasadu zgrade neposredno iza nje i vidio sam samo njen smiješak. Uzeo sam brzo kusur i ponovno pogledao u pravcu odakle me posmatrala nekoliko trenutaka. Nije je bilo. Prvog susjeda koji mi je upravo dolazio ususret pitao sam je li vidio Nives. Eno, tu je bila prije pola minute. Koja Nives? susjed je odmahnuo rukom, slegao ramenima i produžio. Nives! proderao sam se. Zar nisi vidio kako joj na licu zagonetno ljeskaju mala zrcala…? Opet sam pogledao na pločnik ispred zgrade koja je sada bila bez usijanih prozora. I ulica bez automobilâ. I posve nijem park u blizini. Park koji se do maloprije prolamao od dječje cike i jurnjave.

Hej, pa što je nisam pitao za razglednicu, što sam stajao nijem… bez potrebe za razgovorom? Pa nisam ništa ni pročitao zagledan u hvarski hotel, palme, u nepokretne ritmove mora na slici… iskrivljujući lice na nečitkoj ploči vremena. Jedino što sam pročitao bilo je: “Razarat će nas dugo spajanje u nadi…”
Okrenuo sam se za njenim netom viđenim likom. Nije ga bilo. Ni osmijeha. Ni nje. Nikada više.

Nisam dugo odgonetao što je razlogom njene bore na čelu, duboke bore koju je šuteći pronijela pored mene.

---

Pričin dodira

„…ali sama, bit će sama“, govorio je spoznajući nemoć, pa bol od nemoći. „Samo do sutra, jer sutra ćeš se, pa preksutra, i stalno vraćati“, u lice mu se unosio Vinko glasnim šapatom. Smogao je snage i, odlijepivši pogled od procvale trešnje pod bolničkim prozorom, odlazio je samo fizički. A u svijesti ga je po prvi put iz temelja uzdrmalo još uvijek neshvatljivo značenje rastanka zauvijek.
Iako je to bila samo mogućnost. Ponovile su je i ptice u krošnji kestena časteći ga pjesmom i smirajem. U lipanjskom popodnevu, na klupi… odlazio je, tonuo u minulo. Spona sa nestalim zaleluja u nerazumljivom disakordu s njenim licem. U svijesti mu je neki metafizički šapat. Znao je da će u taj prostor sumraka stići galeb, da će iz dubine neba najedanput se poput strijele okomito sunovratiti prema pučini. On se trže. Bliska mekoća njenog maznog pokreta ga smiri. Sedef njene bakarno-tamne kože nastavi se privijati uz njega. U plavičastu izmaglicu između morskog obzorja i neba nosi ga zov njene ljepote. Pod narančastim plamenom zvijezda pokreću se valovi brodice sivkastobijele hridi u blizini bijeli plamičci malih jedara orkestar cvrčaka u šavovima podneva

Curi pješčani sat. Kao da ga je prvog htio probuditi. A Andrea? Gdje je? Skočio je. Kao da mu je pred očima iscurio život. Je li ovo, ili ono san? Znao je da je pretvoren u bjesomučan trk na stranicama besmisla. Ne razmišljajući tražio ju je. U sebi. Oko sebe. Netom su bili u susretu unutar obostrane mladosti. A sada? Zbog čega ne mogu tamo? Tata, uskoro svanjiva, danas ponovno idemo mami, tješio ga je Vinko.

Ljepota sanjanog još ga je nitima dodirivala. Pa se sjetio procvale trešnje u bolničkom krugu. I zagledao se u nju šećući pogledom po plafonu, tražeći, pitajući. Dan bez odjeka… curio je. I šutio.

---

Praznina

Ni glasom, ni pokretom tijela, ničim nije davala do znanja da me čula kad sam otvaranjem vrata i s pozdravom zakoračio u kupe. Letimični kratki snimci, bljeskajući muškom znatiželjom dok sam se smiještao nasuprot nje govorili su mi da je od mene mlađa nekih četiri, pet godina.

Neočekivano, ipak me je počastila okretanjem lica i grimasom koja je odaslala neku vrstu pozdrava, ali pogled joj je ponovno otplovio u daljine gotovo se stapajući s prozorom. U njenim očima koje opet nisam mogao vidjeti zamišljao sam slike predjelâ kroz koje smo prolazili s pozadinom ravnodušnog klaparanja točkova.

Ni jedno ni drugo nismo se oglašavali. Jedino su se u dnevnom sivilu iza prozora igrale snježne pahulje. Rijetki glasovi putnikâ jedva su dopirali do nas i takva je atmosfera još snažnije naglašavala muk u našem kupeu, onu vrstu tišine koju kao da razvlače kilometri nekim uspavljujućim ritmom.

Gledao sam u njezin mantil boje suncokreta u kasno ljeto i ne sjećam se kad je mećava počela gušiti čitav krajolik. Tada sam u očima suputnice, možda uplašenih zbog nevremena, pročitao svoje beznadno razmišljanje o bilo kakvoj mogućnosti međusobne komunikacije. Kad se smirila opet je samo promatrala snježnu zavjesu, ali iz okrajka njezina lica glasno je cvjetala ruža, ista ruža koju sam prije mnogo godina poklonio jednoj ženi dok je nečujno nestajala u mekanom prahu mjesečine.

„Molim“ rekla je pogledavši me. Njezin glas mi se učinio poznatim! „Ne… ništa nisam rekao“ odgovorio sam spavajući u nekom jutru pticâ sa zvukovima koji su stizali iz neznanih predjela. „Pričao bih“, rekao sam  „ali nikakav povod za to nije stizao iz tvojih nepoznatih visina“. Ništa nije odgovorila. Pričao bih, ali moja priča o njezinom mirisu koji me podsjećao na nešto voljeno i izgubljeno u meni, bilo bi očito višak zvuka u svemiru, i eo ipso bez učinka. Pričao bih joj o ljepoti španjolskih primirskih gradova; o avanturama na obalama Italije gdje jedinstvene svirale vjetra ožive krvotok djevojaka i one nage plivaju u nesanicama morskim, a kad izlaze iz valova u očima nose zlatna jezera i zjenice anđelâ, putenost koju žele gasiti pod večernjim zvijezdama…

Pričao bih joj o svojoj velikoj ljubavi,
o svojoj Barbari koja je u vihoru rata nestala, kao što sve nestaje u ovom stoljeću tamnih vodâ i presušenih nada. Iza nje je ostala praznina, ugaslo sunce, spaljeni kvart i tužni snijeg u srcu beskrajnih zima…

Iznenada sam čuo kako se opet negdje pale nedorečene vatre, vidio sam kako se mjesečina pretvara u pepeo… a onda su me trznuli nečiji koraci, otvaranje vrata i glas: Barbara, spremi se, uskoro izlazimo…

Dok sam u snohvaticama gledao neubrane ruže uz zelene boje rijeke u sumracima, napolju je padao beskrajno tužan snijeg…

---

Raskrižje bojâ, kažeš

        Zavisno od treperenja kapljice kroz koju tupo gleda dok se ona nad prozorom male provincijske željezničke postaje neprimjetno uvećava i bubri sporim topljenjem snijega, slika na fasadi susjedne zgrade mijenja boje i uskoro u osjetu njegova vida lagano se ukida oblik i veličina vidljivog.
        Lavež pasâ u daljini.
        „Primiču li se? hik!“, pita u po glasa, pa osluškuje. Jedan profil, bijel i nasmijan lebdi nad tračnicama… odlazi,  prah mu sasušene krvi ostaje u vjetru koji doziva izgubljenu melodiju. I njegove ruke nečujno vrisnuše prema drugoj silueti:
        „Zvjezdana!“
        Zovne još jednom…  ne čuje svoj glas, ali vidi – to je Ona, ona  što strpljivo kleše svoj lik u brižnog pratioca i sakupljača zvijezda za zajedničke snove. Ne okreće mu se i on dugo gleda njen potiljak.
        Vlak broj 309 stiže na peron, krupan se zaori glas. On, koji je među sivim zidinama putničke čekaonice osposobljen za brzo uplitanje u tišinu i mumljanje, izlijeće s vlažnim dlanovima sumraka na obrazima. „Hajde…“ Zvjezdanin  glas u sluhu mu zvoni.  „Zar i sad moraš…?“
        „Misliš, hik, piti? E…eto, tebi teorija  a meniii, o…ovo“. Teturajući zašuti. Onda vrisne:
        „E… neću! Ne idem n…nikamo“. Kretnja ruke mu se primiče boci. „R…rrekao sam da neću više i evo poričem“, govori ne povezujući riječi, drobeći glasove… i još jednom se časti gutljajem ispraćajući klecave korake ka peronu, ne opravdavajući ni jednom mišlju svoju nedosljednost po pitanju poroka koji se zove alkohol.
        Za jednim licem, bijelim i nasmijanim gleda i šuti među krhotinama smisla.
        Iza njena zabrinuta profila promiču bregovi.
        Lavež pasa je već progutala daljina.
        „Što to prii…ičaš“, mumlja slušajući joj uzdah: „Eh, Josipe moj, nekada si se slično trzao u trenutcima kad bi te usnulog “pogodio”, pa probudio snebapadajući stih“.

---

Ribarska kućica

Koji je dan, koje je godišnje doba?  Ribarsku odjeću oblačim.
- Ždralovi! – zatreperiše masline olovnozelenim glasom mojih mrtvih drugara… od kojih je jedan, u milosti siječnja, nađen na grebenu, na sprudu… A tu smo, zaneseni igrama, davno čekali da zima širom otvori  sezonu  snježne radosti.
Na srce prislanjam ornamente, predjele gorkih čemerika pod kojima smo voljeli iste zvijezde, pod kojima smo se rastajali pod geslom neumitnosti, nesavladivim gradivom dječje logike.
Koji je ovo dan? Bole me nepomičnosti njihovih usana i jedno nemoćno oko…  zavijeno uspomenama. A ono me gleda. Cijelu noć. Što su žudjele tvoje ruke u tom času, Ivane?
- Za onim što im više nisi mogao dati – zagrmi val i zagluši me. – I zaludno žeđaš, ti znaš morske ćudi…
Znaju li kako žeđaju ružmarini na mom dlanu?
Znaju li da još mi je laka oprema za ribare?
Znaju li da lađa je već na pučini?
Znaju li da misao moju prepoznaju tvoje kćeri, Afrodita; da mi cijelu noć ruke vuku mreže ribarske? Ivane, nevene, irena…
A ja ne znam koji je dan i godišnje doba, jer se umoran strovaljujem i tonem u plićake poput teškog sidra.
Oko jastuka urlik mora i mokri su kameni zidovi.  Odnekud  znam da  život je odlutao, ne mogu im o ulovu zboriti, prazne su moje ruke.
Ne znam koji je dan i čiji glas mi podiže kapke. Na zidu morske pjene skamenjene su suze moje drage i ona  mi jedina prepoznaje misao.
- Eno – kaže dok u oluji škripi kućica ribarska -  za sve je odgovor s prozora nasmijan pun mjesec. Pogledaj!
A  oluja… a mreže ribarske, razmišljam, pa se pitam  koliko je godina prošlo… koliko dugo me, drugari moji,  astralnim okom gledate…?

---

Ne zaboravi...

Ne zaboravi voljeti... Samo ćeš tako odrasti, mali labude moj..., kao da još čujem očev glas.

Ostajući siroče, tako sam duboko osjećala kako taj glas nikada neće izblijedjeti, kako će uvijek trajati kao neizgubiva (samo moja) sadašnjost, najsvjetlija stvarnost u mom duhu.
           Stižemo, Margareta, trgne me Katty nježno spustivši ruku na moje rame. Znala je moja Katty kako ponekad tako snažno zagrlî i zaboli minulō, razumjela me, osobito sada kad se nakon pedeset godina približava trenutak rastanka i moga povratka u daleki zavičaj.

Penjući se stepenicama koje vode iz metroa, nisam mogla pred svojom Katty prešutjeti netom doživljene žive slike: Vidjeh ponovno roditelje, nikada dosad tako neobično i tako stvarno. Naslonjeni na daleke tamne vodopade, gledaju za mnom, usamljeni... Kroz njihove suze vidim zimske kiše, turobne samoće u pustim danima, brigu njihovu nad mojom budućnošću. Iako majku, kao što znaš, gotovo da nisam zapamtila, ali u trenu vidjeh nešto kao njen duhovni oblik.

Katty me zagrli snažnije i predloži da nakon prethodne bučne i oproštajne noći s kolegama i prijateljima moju zadnju noć u Chicagu provedemo zajedno. Imala je pravo: u njenu društvu proplamsaje moje sve dublje nostalgije potisnuli su razgovori, glazba i sjećanja na naš zajednički život u Americi. Vraćale smo film u vrijeme upoznavanja... mladalačkih lutanja... godine školovanja. Na filmu naših uspomena nizali su se uspjesi na akademiji, zajedničke izložbe slika koje su plijenile poglede i znatiželju, ali i oni dani koji su ostali – umjesto danâ sreće, upoznavanja i ljubavi – dani razočaranja i gubitaka. Spoznavši surovu istinu da sam se umjesto ubrane pregršti radosti, umjesto bračne sreće, suočila sa Alenovim drogom proizvedenim rezonom kako moram biti njegov rob, igračka i vlasništvo, predmet njegovih hirova i iživljavanja, nisam imala izbora, osim otići, sačuvati život, dostojanstvo i ponos.

Izdržat ćeš, Margareta, javljao se glas, snaga u meni. Gledaj na to kao na križ koji svi nosimo. Okreni se u sutra, jednom će biti iza tebe ta teška životna stranica iskušenja... Ah, zar to moje srce oslonce traži u Filipu? Je li takvo razmišljanje nedopustiva sloboda? Ili posebna smjelost? Ili samo iluzija, jer Filip – gdje je danas dječak iz moga djetinjstva...
            Zaspala sam na krilima sjećanja i u najnježnijoj jeci prve ljubavi. Koja možda nikada nije ni ugašena... U snu sam vidjela i pokojnu tetku Elzu. Najjasnije sam shvatila njenu zabrinutost, odricanja, borbu za moje odrastanje bez stranputica, borbu za uspješan završetak školovanja, za neki status (o statusu je izričito govorila. Ta njena riječ, ta zadanost ispreplitala se kroz moje košmare i nesanice nakon njena odlaska s ovoga svijeta).

           Dok je jutarnji tutanj velegrada razbijao noćne sjenke koje su me polako napuštale, a ja u tim neopisivim trenutcima nekim svojim unutarnjim ticalima vagala svoje padove i uspone razapete između stana i posla, stresova, trke i stvaranja; dok su impresivne gomile oblakoderâ poslije grmljavine mlažnjaka nestajale, tonule u sivilo daljine, u iluzorni sjaj sreće – pitala sam se hoću li sliku staroga kraja više igdje i ikada naći. Osim u sebi! U sebi i na nekim platnima na kojima sam ponekad uhvatila palme i maestrale iz uvale djetinjstva. Tada vidim moje i Filipovo davno vrijeme dječačke bezbrižnosti.

*

Sunčice, očev glas doplovi niotkud. Šum vjetra u nestvarnom, ravnodušnom kamenjaru zatvara mi oči. Kao da me želi uvjeriti da sam doista tu gdje sam se rodila, a ja gledam i čini mi se kao da je sav onaj život do praga moje mladosti bio neki drugi život, ili tuđi, nikako moj. Šum vjetra u rano popodne vedroga zimskog dana... kao da želi toplo i zaštitnički zaustaviti, osušiti suze. Zašto bi? Neka teku. Kroz njih vidim kako se daleko na nekom ušću svijetle dani i otvaraju vrata velikoga, dalekog svijeta moje budućnosti. Eh, kako brzo svi ideali razgolićuju svoju suštinu: krhkost i prolaznost! Ulažem napor da me mimoiđu slike davne Margarete. Uzalud, jer ovo je stazica kojom me otac držao za ruku ispraćajući me do škole. Sjeti li se i Filip kamenog puteljka po kojem smo pronijeli pupoljke mladosti, na kojem su u nama rasle godine? Sjeti li se nekad lopte krpenjače i one velike kamene ploče na kojoj smo se igrali...?

Pamćenje na mamin lik najednom mi seže do jednog detalja koji obgrljuje omaglica: u naručju sam joj... plete mi pletenice... Tu se gasi slika i ja vidim kako je među brdima sve tamno i tiho, i glas čujem iz toga tužnog sivila: Neka Margareta ostane gore u sobi, s tetkom.
           Dok je jecalo zvono a povorka prolazila, ja sam, čelom naslonjenim na prozorsko staklo, tiho kazala ono što mi je tetka Elza šapnula: Zbogom, mamice...!
           Nisam mogla razumjeti da je nikada više neće biti.

Otac je sve češće odlazio u vinograd. I dugo ondje sjedio. Zamišljen i sam. Jedne sam večeri iz dvorišta slušala tetkin i tatin razgovor: Ti si svjestan toga, Marko, da Margareta...kad malo poraste... nema kuda, već k meni, u Ameriku... Činilo mi se da sanjam. Kamo će tada moj tata? Kako to da je tetka zanemarila, ili samo u trenutku previdjela, tu strašnu činjenicu? Upamtila sam neprospavane noći i moje ne kao bolan odjek u svim danima koji su dolazili. S danima su tekla i tatina duboka zapadanja u sve veću tugu i bolest.
            Bio je moj deseti rođendan... i bile su najcrnje noći moga odrastanja. Pitala sam tu tamu, neizlistanu knjigu života u tihoj uvali siromaštva ima li negdje ljepši, sretniji svijet. Umjesto odgovora, očeva je bijela, gotovo prozirna ruka prelazila mojom kosom, a u njegovim očima te večeri (nikada ih nisam zaboravila!) stajao je neobičan sjaj! Kao da je želio obasjati moju budućnost, sići nad nemirno more kojim će otploviti njegova mala Margareta. Kao da je sa strepnjom dodirivao zamke, raskrižja, iskušenja i radosti mojih još negaženih puteva. Tim pogledom kao da je htio razgrnuti vidike moga budućeg života, dogledati ga, odlutati niz nepoznate dane koji su stajali preda mnom kao bijeli, prazni, neispisani papir sudbine. Je li imao potrebu sakriti suzu koja mu je zaiskrila u oku i brzo se otkotrljala niz obraz? Prošaputao je: Ne zaboravi ljubiti... voli sve ljude... voli tetku i poštuj. Samo tako ćeš odrasti... sunčice... mali labude moj... Ono što je htio još reći zamrlo je i njegova uvenula ruka iz koje je iščilila posljednja kap snage lagano se pomjerila na mojoj. Zadnji put.

I zaustavila.

Okamenila sam se u velikom tamnom viru koji je progutao sve moje radosti.

          Znala sam da ni tate više nije bilo. Bila je jedna zvijezda u rano jutro sama na nebu. Bila je velika i sjajna nisko nad čemerikama. Bile su nečije ruke koje su me držale kad je neumitnost u crni lijes zakucala sve što je činilo moj mali život smislenim.
          Filip mi je u nebeskom beskraju prstom pokazivao na dvije zvijezde. Eno, ono je tvoj tata, a ono je tvoja mama. Nikada neće nestati...

*

           Dok u zbrci čuvstava razlučujem zbilju od sjećanja, u svemu oko mene što je ostavilo tragove nekadašnjeg postojanja stoji miris nestaloga života. U najbolniji prizor urezujem buket poljskoga cvijeća, boje latica polažem na mahovinom i lišajem zaraslu grobnu ploču.
           S treperavim plamenom svijeće kosnu me bol, ili glas, ili nečiji pogled...

          „Margareta...“, neke suzne oči polete mi u zagrljaj, blijedeći. Dlanom obrišem obraze i vidim kako se kroz debeo hlad čempresâ probija jedna zraka sunca. I gleda me... u srce.

          U živim, zrcalnim vodama prošlosti preda mnom je ponovno davni svibanj kad sam mahnula na pozdrav Filipu, pustoj kući i brežuljcima, mirnom moru s dva bijela jedra  u daljini. Zelenio se jasen uz puteljak kojim smo tetka i ja otišle... u sretniju budućnost, dalekoj enigmi koju je otac htio odgonetnuti i nad čijim je putovima strepio pred svjesnim krajem svoga života, putevima koje je – ostavljajući me hladnoći velikog svijeta – želio sagledati, dosegnuti i pročitati, pronići u one životne valove s kojima će otići plavi čuperci njegove male Margarete.
            Što...?! Je li to glas ili uspomena?, okrenem se. Htjedoh uvjeriti sebe... Što htjedoh? Ostadoh zatečena. I nijema.

            ...Da, ja sam... Filipovu ruku osjetim na ramenu, šum valova u oživjelim valerima srca, ili mi vrpcu pamćenja leluja vjetar vraćajući nemir i davne dane.

{/slider}

{slider=Poezija}

Crvotočina

  Svijetlī
  jedna  misao

- Reci  je  pjesniče  ako  znaš
  večeras  je  reci  pjevom  Prolaženja
  notama  zaborava
  jezikom  u  biću  vjetra
  koji  nailazi

- Rekao  si  je  već
  skamenjenom  pticom
  na  nijemu  prozoru
  pragom  kojeg  dodiruje
  mlak  povjetarac
  šutnjom  kamena  oko  kojeg
  pauk  ispliće  tišinu

- Ali  čuješ   kako  dolinom
   klapara  vlak  jedne  mladosti?

- Čujem,  trijumf  ćaćina  sna
   pretvorenog  u  materiju
   Držī  pismo  i  kaže  Sanjao  sam
   bijele  konje  kao vjetar  providne
   i  znao  sam  da  ćeš  doći
 

- A  ti  si  na  te  riječi
   htio  reći  zbogom...?

- Ne.  Samo  svijetli
   jedna  misao:  izazvali  smo
   kasne  zvijezde  noćas  i  one  se
   igraju  minulih  susreta

---

Majka, u kasni sat

Iza gaja, puteljkom, na kom je u njegovu djetinjstvu

gola mjesečina razodijevala usnule vîle

majka je, netom su mu pričali, svakoga uštapa slazila

u srebrenu koprenu oslanjajuć se na čežnju, na sijede

kose i molitvu za povratak sina

šumorio je u noći usamljen jablan

sablasno, kao jeka ratnog pokliča

Kroz jame isplakanih očiju promicala tuga godina, tiha

povorka ratnih pisama bez slovâ bez riječî

crtajući joj pred očima njegove staze, smrtni škrgut zime

Zvijezde mogu ostarjeti, snatrila je, u gorje uplesti sijede kose

i u tišini umirati, blijedjeti kao uspomene

ali – on će se vratiti. Doći će, snivala je obala

njenih bdijenja, žeđ potrošenih godina. Doći će

sa cvijetom procvalim u bezdnima i groblju topova

Isplivat će iz krvavih kiša, iza žrvnja mrtvih proljeća

U suncu će plamtjeti razbarušena kosa

onako kako je nekoć nicala moja radost na svim obzorjima

svijeta, govorila je, u kasni sat

Nepomično kao stijena, na mjestu gdje je nekoć mjesečina

bila gola i mirna nad pustinjom kao usnule vile

njegova djetinjstva

čekala je, pričali su, i srastala s vidikom, ostajući kip nade

znamen ljubavi, molitva i čežnja. Majka

u kasni sat

---

Likovi u noćnim ogledalima

Njen san preduhitrio je

moje riječi: Skini plahte crne

rojeve ruku sa kućnih ogledala

Tijana

U rano jutro koraci su joj nijemi

spori i teški zastaju gdje nekad smo

pod narančama čekali

Kaže Noćas sam bila mlada

majkine ruke urastale su

u bijeli beskraj. Nisam plakala

ni kad su me zovnule njene oči

Bio sam s tobom, kažem

(zar me nisi vidjela, seko)

Zar nisi čula kad se majčin poljubac

razlio niz naša lica...

To je, kaže, tvoj san bio...

...koji je, kažem, zaspao u tvojim mislima

oponašao vjetar tumarajući ravnicom

urlajući pod verandom zastajući u krošnjama

tvoga sedmog čula

i tamnim plahtama

koje sam, kaže, trebala skinuti sinoć

s ogledala jer majka se

ionako

nikada više neće vratiti...

---

Zvuci

Probude, u noći, šumorom jablana.

Ustaješ, u riječ uzalud prevodiš

glasanje duše nježnije od sjećanja.

Zanesen ognjem i snom svoga bića

otvaraš prozor, cjelinu htio bi

osmisliti, tu vječnu opsjenu

što harmoniji izmiče.

Probude neke noći, zadrži te šumor

lišća, dalek kao zvijezde nad

rodnim gorama što plivale su

u očima dječaka.

Kamen, nikad izdubljen u srcu,

u moru tamnom, dubiš jer htio bi

s lišćem preko svjetova

u noći kad Majčina suza zaiskri

ona što ne će, nikad ne će

isplakati život, ni u deltama srca,

ni po prahu uzvodno do izvira prvog.

---

Kad pjesma utihne

Kad pjesma utihne tražim tvoje lice
zrno sna u kome se bude bokori

...kao da poljem minu mjesečina
valcer nad mojim čelom

Kad pjesma zamre tražim tvoje oči
u lahoru što prikrada se kao uštap
dremljiv nad ravnicama

...kao da zavjese pokreće osmijeh anđela
kristali noći niz polje neispričani

Kad glasi potonu u zagrljaj bajki
kao kočije na snježnim obroncima
prikradam se dahom zabludnjelim
poput leptira s one strane vremena

...kao valcer nečujan u poljima suncokreta
žubore tvoje grudi žudnjom nasmijane

---

Ljetna elegija

Doticati
Kromatično krilo lovora
Tražiti otiske na mahovini
Sunčanim kistom isprane fosile
Ostarjela brda
Pod kojima si me čekala

Snivati
Vreteno nedoslušano
Vreteno djevojačko
Ekstazu u kojoj se prvi put
Usna postidjela kao rumen
Val oplodnje

Stajati
Pod krovištima zagledanim
Okom toplih sutona
Koji još pale svijeću
U prozoru iza kog si se
Nadala

Pitati
Tko si ti
Na mom praznom dlanu

---

Pričaj sa mnom

s prozora gledam

ostarjeli vidici

zastao dan

nad šutnjom kamena

ne mogu

o bajamu bez lišća

ne umijem

o vremenu bez pokreta

pisati  pjesmu

usnimo, samoćo

neka srce, neka san

priča sa mnom

nek pronese prste

kroz nečujne otkose

da mrtve

ptice zapjevaju

da se oglasi davna

pjesma rastanka

---

Usnuli leptiri

Četrdeset mi je ali to
ne znam u času dok netko
dugo i uporno kašlje. Od jeke
drhte betonski zidovi
u šest i trideset

U šest i trideset?
A nema ruke na mom ramenu
da me budi

Šutnja je i na pločnicima
kroz milijun lica promičem
neosmjehnuto i vidim
u zaboravljenom filmu bezglasno
teku automobili
Iz sablasno puste ulice u svoj biro
prenosim korake i unosim lice
koje  zastaje pred slikom na zidu
Svi pogledi koji su ikada zastali
na njoj sada se odljepljuju
napuštaju je klizeći otkidaju se
kapajući. U bistrini slike
unutar rama čujem svoje
prve korake, huk valova, Isusove
riječi na zadnjoj večeri, vidim
pitoreskno seoce bez imena
uvenulo lice u čijim očima
sja vječnost i nježnost nasmijana

Nitko mi ne govori da dolaze jutra
da dolaze dani i godine
buđenja u san kojeg bez tebe Tia
treba odsanjati, u kojem treba
njegovati ples boja, sfere razuma
i ponovno
tražiti radost

---

 Iris

I u svom petnaestom ljetu dojam djevojčice ostavljala je

Branjem bijelih cvjetova po parkovima

Skupljanjem razglednica kroz koje dugo u noć je

Zamišljala daleke gradove

Nemirom rukū rasplićući kikice iz pramenja kose

Izvijajući se potom pred ogledalima govorila je o ljepoti

Vjetra dok pleše u travama i osluškivala kako mi srce

Napaja drhtaj

Ponekad sam poželio ostati sjenka među njenim

Bijelim cvjetovima i zaspati u zaboravljenim željama

Nevidljiva jastuka 

Da li je svugdje na svijetu rat, ili je Bog samo nas

Zaboravio, pitale su njene oči zastajući mi na čelu

Na kome je protok vremena ispisivao četrdesetu

A ja sam ispijao njenu nestalnu žeđ za isticanjem

Grudî ispod tanke crvene majice iznošene u

Katakombama, u prašnjavim i mračnim podrumima

Ratom razorena grada

Padala je tobože po klizavom snijegu i čekala  spas u mojoj

Pruženoj ruci, a u njenoj kosi boje kestena topile se pahulje

Onda bi iznenada potrčala niz ulicu zastajući slučajno

Pod mojim prozorom

Rasplitala je kosu vjetru i kišnim kapima nudeći im

Tajanstvo milovanja. Iz daljine sam slušao kako joj

Tijelo būbri

Negdje u meni skrivene ostale su njene prve kiše

Miris asfalta nad kojim su rasli drvoredi

I ples njenih razglednica, jednu je ostavila

U mome džepu. Za uspomenu, rekla je

U našem južnom kvartu s koga  ju je pokupio daleki san

I pitanje je ostalo: hoće li se nekada sjećati mostova

Ispod kojih je rijeka odnosila njene čežnje i molitve: Zašto

Zašto ne bi…?

Meni je četrdeset, govorio sam. Iris, hladno je, čeka te

Topli čaj. I majka. Potom svijet, daleki svijet. I nova priča

Na te riječi pružila je promrzle ruke prema meni

Na moje obraze noseći svoj prvi, topli poljubac. Onda je

Nešto nerazumljivo progovorila njena suza, svjetlucava

Pod sjajem daleke zvijezde, i usne su joj  šaptale nešto

Zarobljene u davnoj želji

---

Reminiscenca

Možda se budi u stijenu uklesan

Drhtaj galebova

Snom pustopoljine promičeš

Za nečujnim koracima

Staricé u crnini... što zastaje

Na raskrižju

U izmaglici pučine

Nekim bi putem val

I poljupci nara

Nijem želiš zvati, želiš dozvati

Jer ona se okreće

Za danima svojim

Za svojim godinama

S veslom i nepomičnim rukama

Utrčavaš u priču

Čempreza mediteranskih

Morem olovnim

Kojim putima ćeš

Po moru negibljivom

Po moru uzaludnosti

---

 

Zvuk i vrijeme

Sve je tu, želja pitka u tišini.
U kadar bih. Možda jesam
iza okna usred noći, jek iz šume.

Budan vrbik, mir u lišću.
Napoji ga klorofilom
budnog tijela, damarima.

Tih puteljak, optoči ga
djetelinom, jatom ptica
u visini, probudi ga
smaragdima.

Stani okom u prozoru
da protrčim kroz maslačke.
Mjesec vreba u granama,
tiho diše, šuma drijema.

Nek prozora nad proplankom.
Listak jedan traži dlane,
mekan oblak u grudima.

Budan jasen, trava tiha.
Možda će me iza uma
samo zenit okrznuti
okom hladnim iz visina,
trenom tuge, moja draga.

Kad će svitat tvoje ruke...
Jer slutim te iza okna
dok se glasa zvuk i vrijeme
iza oka, iz nevida. Zar ne čuješ
ples u travi, u bjelini,
zvuk zanjihan u mom tijelu...

U kadar bih bar u trenu.
Ili snim. Ili samo
sliku gledam,
jer sva je tu, želja pitka u tišini.

---

Nemir

Tvoje mlade godine
Mogu samo smjestiti
Među riječi nevine i čedne
Što prije svitanja
S kapima rose trepere
Kao nektar propupalih trešnji.

Zato lutam
U mjestu
Opisujući nas razdvojene
Rasplićući stotine jezika
Neumora, tisuću dodira
U tajni raspukle mjesečine

Onom što opisuje sliku
Vode čije kapi ti drhte
Niz obraze koji prvi put vriju
Moram reći: misao na Janu
Za jednu od Božjih zapovijedi
Zapinje, i želim mir
Kroz tu neumornu
Smaragdnu prašinu što zasipa
Što kroz mene
Svojih tijelom struji {/slider}