Ljude je oduvijek vukla želja saznati tko su i odakle su. Propitujemo didove, listamo stare matične zapise, te učimo iz debelih i tankih knjiga ako nas zanima ona daleka prošlost. U rješavanju enigme podrijetla uz pisane tragove i iskopine pomažu nam stari običaji, jezik, neki toponimi, ali i posebne tjelesne karakteristike stanovništva koje duže vrijeme živi zajedno. Te karakteristike se nasljeđuju od roditelja putem gena.

�Bunjevcima se obično nazivaju Hrvati koji žive u zaleđini Zadra, Hrvatskom Primorju, Velebitu i Lici te druga skupina koja živi u Bačkoj i to na mađarskoj i vojvođanskoj strani. Zajedničko im je to da i jedni i drugi pričaju ikavskom štokavicom s novom akcentuacijom. Dakle istim onim jezikom kojim već bar četiri stotine godina pričaju i Imoćani. Bunjevački Hrvati sami imaju predaju da su došli negdje iz Hercegovine, obično sa rijeke Bune jer im naziv te rijeke nalikuje na ime. Postoji i narodna pjesma "Ženidba Vidak kapetana" koja opisuje jednu takvu seobu. No većina povjesničara sumnja u tu tezu jer je Buna premali teritorij za takvu seobu, a i u doba seljenja (početak 17 st.) tu se već govorilo jekavicom. U to doba pojam Hercegovine je bio puno širi jer je većina današnje Dalmacije i jugozapadne Bosne pripadala Hercegovačkom sandžaku.�

Džaja & Draganović

Pomnijim promatranjem današnjeg stanovništva na Kupresu lako ćemo otkriti njezinu dosta jaku bunjevačku komponentu, dok je ona u prošlosti, posebno u XVIII. vijeku, po rodovima, kojih sada ovdje više nema, bila i znatno jača. U nju spadaju obitelji Aničića, Bušića, Bešlića, Dumančića, Džaja, Grgića (a tako, izgleda, i svih Brstila uopće), Jovića, Matica, Tokića i Vila (Vilovi, Vilici) od sadašnjih stanovnika, a od bivših još i Bartulovića, Brčića, Ivankovića, Mažara, Sudara, Vidakovića, Vučenovića, Vučića i nekih drugih¹).