Od Berninija do Daumisra kiparski su pravci dali značajan obol karikaturi. I najveći majstor barokne modelacije i najžešći kritičar etabliranoga gradanstva nisu mogli odoljeti napastima vizualnog i taktilnog pretjerivanja, te su predmete svojega prikaza često znali natovariti viškom naznačenih atributa. Ako su im obraz i nos, usna ili uho odabranoga modela nudili priliku da ih vide poput grumena ili tikve, poput njuške ili kruške, s užitkom su slijedili tragove takvih jezgrenih, žarišnih točaka, te od nerazmjera i neravnoteže konstituirali novu, dinamičnu i živu cjelinu.. Ipak nisu smjeli ni htjeli praviti od muhe slona (nego recimo, od pilića kvočku), jer su i u karikaturi htjeli zadržati karakter lika, u hipertrofiji učiniti prepoznatljivom autentičnu fizionomiju. Splitska likovnost poznaje dugu tradiciju karikature. Ako groteskne Marulove marginalije i ne smatramo medijski osviještenima, od protagonista modernizma imamo dugi luk i puni kontinuitet humornog, podrugljivog ili ekspresivno pretjeranog prikazivanja znani i manje slavnih likova. Od Vidovića i Katunarića, preko Uvodića i Meneghella, Tijardovića i Tommasea, pa sve do Tolića i Mirkovića profesionalni i akademski umjetnici ogledali su se i u žanru likovnog podsmjeha, grafičkog žalca. Dapače, Ivan Mirković je u nekoliko navrata priredivao kompletne izložbe karikaturalnih kipova, odnosno i u trećoj je dimenziji iskazao duh smjelih pokreta ili efikasnih stilizacija, karikaturalno se odredio prema utjecajnim i uvaženim motivima-modelima, najčešće osobama iz javnog života: političarima, direktorima, sportašima, redikulima. Nije čudno da su Mirkovićeve izložbe stekle znatnu popularnost jer su odgovarale širokom pučkom poimanju demitizacije moći, diskreditiranja inače obljubljenih persona, odnosno pružale su zdrav odmak podsmjeha, kompezaciju šale. Neosporno daroviti mladi Ante Strinić javlja se izložbom skulpturalnih karikatura, odnosno kipova većinom glasovitih ljudi i dobro modeliranih hiperboličnih glava. Naravno, bez ambicija širol~oga odjeka i mimo ulične, forumske zafrkancije, u strogim uvjetima galerije i ateljea. Tražimo li referencijalnu provjeru, naturalističku verifikaciju, naći ćemo je u portretima blaže deformacije no jasno organske voluminoznosti. Ali samo korak dijeli veristički od humorističkog pristupa. Dovoljno je prihvatiti prst vica pa uzeti čitavu ruku parodije... Tako se i Strinić hvata ponekog detalja, pa ga gigantizira, maksimizira, korumpira (rjede pak komprimira do krumpira). Još je najbolje kad uho ili nos započnu samostalno djelovati, te se odvoje od bloka i korpusa, zavrte oko osi, izdvoje iz cjeline tvoreći rupu u masi, prazninu u prostoru. Izlazeći iz zemlje, gline, nastavši takoreći na grnčarskom kolu, Strinićeve ~glave kao da prirodno teže statusu vrča, lonca, ćupa s ručkama i drškama (i sa šupljinom posred volumena). Oko i rupa, konkavno i konveksno rimuju se i kontrastiraju te tvore cjelinu neobične napetosti pozitivne i negativne forme. Uz konkretne figure i vrlo odredene karikature Strinić radi i likove dalekih i širokih simboličkih značenja, često upravo totemskih ili apotropejskih svojstava. "Okati kralj" i "Indijanac" pripadaju svijetu primitivnih formulacija i iskonskih strahova, dok Dante i Nietzsche, Beethoven i Einstein žrtvuju dio individualnosti u korist čistoće znaka, jasnoće plastičkog efekta. Duhovito zaključujući ili dosjetljivo preludirajući, mladi kipar nudi i enformelni, magmatični reljef "Budući radovi", kao nultu točku iz koje sve izvire ili u koju učinjeno uvire. Takva konceptualna isprika ili alibi ujedno je i potvrda tvarne osjetljivosti ljubavi za materiju koja nadilazi mimetičke i ikoničke razloge. No izložene glave pogledat ćemo s radoznalošću, razmotriti s veseljem, prihvatiti s lakoćom, ma koliko im bio teret pretenzija i muka "poziranja".

(Imotski, 1849. - Split, 1932.), kipar. Djetinjstvo na Braču približilo ga je kamenu, tradiciji njegova oblikovanja; naobrazba u Italiji (naukovanje u Trstu, Akademija u Veneciji, usavršavanje u Firenzi) suočila ga je s najjačom kiparskom baštinom svijeta. Njegovi mnogobrojni portreti nose biljeg snažnog realizma (tako oni u "parku memorije" na Zrinjevcu, Medulić, Klović, Frankopan, Jurišić); ali od toga historicizma u impostaciji spomenika dolazi do secesije. Spomenike koje je podigao diljem Hrvatske bilo bi teško nabrojiti: od Andrije Kačića Miošića u Zagrebu i Makarskoj, Gundulića u Dubrovniku, Gaja u Krapini, Preradovića u Zagrebu itd. - do nadgrobnih spomenika u Trstu, Zagrebu, Zadru i Splitu. Ivan Rendić kipar je visoke razine koja vezuje sredine i stilove i koja hrvatsku skulpturu čini dionicom europske povijesti umjetnosti.

Rodom iz Ivanbegovine pored Imotskog. Rođen 12. studenoga 1968. godine. Godine 1986. upisuje u Zagrebu studij prava.
Godine 1990. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i stječe titulu akademskog kipara. Od godine 1996. do danas aktivno sudjeluje u umjetničkom životu grada Zagreba, kao i u unapređivanju kulturnog života Hrvatske.
Organizator je i autor nekoliko likovnih multimedijskih projekata od kojih posebno treba istaknuti multimedijski projekt “Hrvatskog sabora” na Duvanjskom polju 1996/97. godine.
Osnivač je Mladeške kulturno umjetničke udruge “Vizija”. Izlaže u zemlji i inozemstvu. Uživa status slobodnog umjetnika.