Rođen 17. 04. 1968. godine u Splitu.
Diplomirao na "Akademiji likovnih umjetnosti" u Zagrebu, 1996. godine
u klasi profesora Stipe Sikirice.

IZLOŽBE

• Galerija Studenskog doma "Stjepan Radić", Zagreb, 1993 god.
• Galerija "SC", Zagreb, 1994. god.
• Multimedijalni kulturni centar, Split, 1997. god.
• Salon "Galić", Split, 1998. god.
• Galerija "Csopor horda", Pećuh, Mađarska, 2000. god.
• Pinakoteka samostana Gospe od zdravlja, Split, 2000 god.
• Galerija "Zvonimir", Solin, 2000. god.
• Dioklecijanovi podrumi, Split, 2000. god. te više skupnih izložbi

• Rektorova nagrada 1994. god.
• III nagrada za spomen obilježje palim braniteljima u Solinu 2000. god.

 GLAVE OPTEREĆENE VELIČINOM / Tonko Maroević  Kiparski panoptikum Ante Strinića

Tonko Maroević
--------------
Povodom izložbe 20. studenog 2001. u Galeriji "KULA", Split

Strinićeve glave kao da prirodno teže statusu vrča Karakteristična crta lika-osobe u skulpturi dolazi do izražaja, do opipa. Karikatura u skulpturi ili skulptura karikature. Nije li Tuđmanov nos malo prevelik? Nisu li Miloševićevi obrazi previše okrugli i oči izdrečene? Već sam posjećivao Strinićeve izložbe i unaprijed se pitam gdje su one velike uši Antuna Vrdoljaka i one male oči i oštri nosić Vesne Girard i - J u rk i ć ? Klempavih ušiju uozbiljio se Jasenko Houra, bez gitare i svojih “prljavaca". Tri predsjednika, jedan do drugoga. Malo dalje bdije Napoleon Buonaparte. Nietzsche mi je malo čudan, ali možda je takav i bio u stvarnosti. Einstein me ozbiljno gleda iznad svojih velikih brkova. Pisci umjetnici, vojskovođe, predsjednici, indijanci i znanstvenici. Na jednom mjestu i u isto vrijeme, svijet u malom. Trebalo je poredati i vidjeti. Kritičar Tonko Maroević će reći: Strinićeve glave kao da prirodno teže statusu vrča, lonca, ćupa s ručkama i drškama i sa šupljinom posred volumena. Ako i nismo do tog zaključka došli moramo mu vjerovati.

Drago Maršić

 {gallery}drlje{/gallery}

Već trideset godina prisutan je na lokalnoj i nacionalnoj umjetničkoj sceni. Izlagao je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložbi. Likovnu akademiju završio je u Sarajevu 1980. godine u klasi profesora Perčinlića. Nakon akademije vratio se u Runoviće i nekoliko godina radio je kao profesor povijesti likovnih umjetnosti u imotskoj gimnaziji… Devedesetih godina ostao je bez prof. posla i odlazi u Njemačku gdje u Berlinu nastavlja s umjetničkim radom. Krajem devedesetih ponovno se vraća u Imotsku krajinu i u rodnim Runovićima u malom ateljeu stvara i danas.

O njegovom radu Mara Ožić Bebek u Imotskim novinama br. 18 zapisala je:
Ante Ljubičić Car, tragač za svjetlom života, sebedaran lik, čovjek koji voli prirodu i ljude, svojim kistom ovjekovječuje sve mijene prolaznosti. Riješen postati subratom, slikar će izabrati ono što mu je zapelo oku: premošćene rječice, zaleđene slapove, nijema mlinska kola, preorane dočiće, proplanke s kućicama i pojatama, crkvice i zvonike…Doživljeno prenosi na platno širokim potezima kista, uprošćeno i krajnje jednostavno, svjestan kreativnog čina puno ekpresionističko-impresionističog naboja. Slikar je istančana nerva, dobre kompozicije, ritmičke razigranosti i osebujna kolorita, svjestan da ima još puno toga reći.

O slikarstvu u navedenom broju Imotskih novina Ante je naglasio: Slikarstvo je enigma, izazov, kreativni problem, poput avanture u životu čovjeka…Treba mu ozbiljno prići. Uzmite primjerice motiv iz prirode. Priroda je za mene osnovni pokretač: voda, sunce, kamen kao polazište. Kad na slici sijevne jedna gesta, potez koji sliku ponese, odredi je, onda je to pravi pogodak.

Rođen je 1948. godine u Imotskom. Diplomirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, no slikarstvo je njegova opsesija. Stvara već više od tri desetljeća, a prisutan je na domaćoj i inozemnoj likovnoj sceni. Slikarstvom se bavi od 1975. a od 1991. i dizajnom. Od 1991. godine živi i stvara u Sutivanu. Izlagao je na više od trideset skupnih i samostalnih izložbi. Surađuje s Inter-Art galerijom Reich Koln, Wenthworth i Weinsten galerijom (SAD).

Dražen Katunarić o Vlajčićevom radu je zapisao: Vlajcicevo slikarstvo spašava ono sto je najbolje u baštini, vodeće pretpostavke jedne kulture, njegovo je slikarstvo preobrazba ili metanoja po kojoj se duša otkida od izvanjske uvjetovanosti i stremi k transcedentnom idealu koji je zakržljao u 20 stoljecu. Vlajčić ulazi u istinske avanture s Leonardovim, Rafaelovim madonama i anđelima naznačujući povratak porušenim oltarima. U današnjoj anoreksiji smisla i konzumacijskoj bulimiji, Vlajčićeva slike otkrivaju tradiciju kao duhovno središte i izvor svake modernosti.

U katalogu Nenadove izložbe u Imotskom, ljeta 2007. Mara Ožić Bebek piše:
Slikati motive vječno slikanog grada, a ne zapasti u zamke već viđenog, potrudio se slikar odabrati zasebne kutke, upozoriti na nova viđenja mjesta kojim svakodnevno prolazimo. Motivom i kompozicijom određen, oslobođen likovno suvišnih detalja,  kreće u potragu za odgovarajućim koloritom zbog čega je slika to što od nje očekujemo.
Vlajčić je tražio i našao u najbližem zavičaju. Kako ne rabiti tonove ispucane crvenice, sivca kamena, zrelog klasja, zeleno-modro-ljubičaste boje jezerske vode, plavetnila smaragdnog neba…Kako izbjeći igru svjetla i sjena u zalascima sunca i jutarnjom izmaglicama. Imota ima od Boga dane boje, a samo vrsnim imotskim slikarima polazi za rukom prenijeti ih na platna.
(…)
Na mrtvim prirodama žive predmeti iza zatvorenih vrata u tamnim tinelima: teške komode, zarobljene stare vaze, dogorijevaju polirani svijećnjaci, uštirkani miljeići i rakami, porculanski čajnici o blagdanima, miris dunja i jabuka, zorno venu šipci…
Ili pak žene u prozorima iza spuštenih zavjesa, u čežnjama nedosanjani snovi.
Vrijeme je neprijatelj prolaznosti, slikar ga pokušava zaskočiti dajući malim, toplim stvarčicama – relikvijama iz građanskog života, značenja, i sprema ih u uspomene, u spomenare koje će netko nekad prelistati.