Strinić, Ante

Rođen 17. 04. 1968. godine u Splitu.
Diplomirao na "Akademiji likovnih umjetnosti" u Zagrebu, 1996. godine
u klasi profesora Stipe Sikirice.

IZLOŽBE

  • Galerija Studenskog doma "Stjepan Radić", Zagreb, 1993 god.
  • Galerija "SC", Zagreb, 1994. god.
  • Multimedijalni kulturni centar, Split, 1997. god.
  • Salon "Galić", Split, 1998. god.
  • Galerija "Csopor horda", Pećuh, Mađarska, 2000. god.
  • Pinakoteka samostana Gospe od zdravlja, Split, 2000 god.
  • Galerija "Zvonimir", Solin, 2000. god.
  • Dioklecijanovi podrumi, Split, 2000. god. te više skupnih izložbi
NAGRADE

  • Rektorova nagrada 1994. god.
  • III nagrada za spomen obilježje palim braniteljima u Solinu 2000. god.


 

 GLAVE OPTEREĆENE VELIČINOM / Tonko Maroević  Kiparski panoptikum Ante Strinića

Od Berninija do Daumisra kiparski su pravci dali značajan obol karikaturi. I najveći majstor barokne modelacije i najžešći kritičar etabliranoga gradanstva nisu mogli odoljeti napastima vizualnog i taktilnog pretjerivanja, te su predmete svojega prikaza često znali natovariti viškom naznačenih atributa. Ako su im obraz i nos, usna ili uho odabranoga modela nudili priliku da ih vide poput grumena ili tikve, poput njuške ili kruške, s užitkom su slijedili tragove takvih jezgrenih, žarišnih točaka, te od nerazmjera i neravnoteže konstituirali novu, dinamičnu i živu cjelinu.. Ipak nisu smjeli ni htjeli praviti od muhe slona (nego recimo, od pilića kvočku), jer su i u karikaturi htjeli zadržati karakter lika, u hipertrofiji učiniti prepoznatljivom autentičnu fizionomiju. Splitska likovnost poznaje dugu tradiciju karikature. Ako groteskne Marulove marginalije i ne smatramo medijski osviještenima, od protagonista modernizma imamo dugi luk i puni kontinuitet humornog, podrugljivog ili ekspresivno pretjeranog prikazivanja znani i manje slavnih likova. Od Vidovića i Katunarića, preko Uvodića i Meneghella, Tijardovića i Tommasea, pa sve do Tolića i Mirkovića profesionalni i akademski umjetnici ogledali su se i u žanru likovnog podsmjeha, grafičkog žalca. Dapače, Ivan Mirković je u nekoliko navrata priredivao kompletne izložbe karikaturalnih kipova, odnosno i u trećoj je dimenziji iskazao duh smjelih pokreta ili efikasnih stilizacija, karikaturalno se odredio prema utjecajnim i uvaženim motivima-modelima, najčešće osobama iz javnog života: političarima, direktorima, sportašima, redikulima. Nije čudno da su Mirkovićeve izložbe stekle znatnu popularnost jer su odgovarale širokom pučkom poimanju demitizacije moći, diskreditiranja inače obljubljenih persona, odnosno pružale su zdrav odmak podsmjeha, kompezaciju šale. Neosporno daroviti mladi Ante Strinić javlja se izložbom skulpturalnih karikatura, odnosno kipova većinom glasovitih ljudi i dobro modeliranih hiperboličnih glava. Naravno, bez ambicija širol~oga odjeka i mimo ulične, forumske zafrkancije, u strogim uvjetima galerije i ateljea. Tražimo li referencijalnu provjeru, naturalističku verifikaciju, naći ćemo je u portretima blaže deformacije no jasno organske voluminoznosti. Ali samo korak dijeli veristički od humorističkog pristupa. Dovoljno je prihvatiti prst vica pa uzeti čitavu ruku parodije... Tako se i Strinić hvata ponekog detalja, pa ga gigantizira, maksimizira, korumpira (rjede pak komprimira do krumpira). Još je najbolje kad uho ili nos započnu samostalno djelovati, te se odvoje od bloka i korpusa, zavrte oko osi, izdvoje iz cjeline tvoreći rupu u masi, prazninu u prostoru. Izlazeći iz zemlje, gline, nastavši takoreći na grnčarskom kolu, Strinićeve ~glave kao da prirodno teže statusu vrča, lonca, ćupa s ručkama i drškama (i sa šupljinom posred volumena). Oko i rupa, konkavno i konveksno rimuju se i kontrastiraju te tvore cjelinu neobične napetosti pozitivne i negativne forme. Uz konkretne figure i vrlo odredene karikature Strinić radi i likove dalekih i širokih simboličkih značenja, često upravo totemskih ili apotropejskih svojstava. "Okati kralj" i "Indijanac" pripadaju svijetu primitivnih formulacija i iskonskih strahova, dok Dante i Nietzsche, Beethoven i Einstein žrtvuju dio individualnosti u korist čistoće znaka, jasnoće plastičkog efekta. Duhovito zaključujući ili dosjetljivo preludirajući, mladi kipar nudi i enformelni, magmatični reljef "Budući radovi", kao nultu točku iz koje sve izvire ili u koju učinjeno uvire. Takva konceptualna isprika ili alibi ujedno je i potvrda tvarne osjetljivosti ljubavi za materiju koja nadilazi mimetičke i ikoničke razloge. No izložene glave pogledat ćemo s radoznalošću, razmotriti s veseljem, prihvatiti s lakoćom, ma koliko im bio teret pretenzija i muka "poziranja".


Tonko Maroević
--------------
Povodom izložbe 20. studenog 2001. u Galeriji "KULA", Split

 


 

Strinićeve glave kao da prirodno teže statusu vrča Karakteristična crta lika-osobe u skulpturi dolazi do izražaja, do opipa. Karikatura u skulpturi ili skulptura karikature. Nije li Tuđmanov nos malo prevelik? Nisu li Miloševićevi obrazi previše okrugli i oči izdrečene? Već sam posjećivao Strinićeve izložbe i unaprijed se pitam gdje su one velike uši Antuna Vrdoljaka i one male oči i oštri nosić Vesne Girard i - J u rk i ć ? Klempavih ušiju uozbiljio se Jasenko Houra, bez gitare i svojih “prljavaca". Tri predsjednika, jedan do drugoga. Malo dalje bdije Napoleon Buonaparte. Nietzsche mi je malo čudan, ali možda je takav i bio u stvarnosti. Einstein me ozbiljno gleda iznad svojih velikih brkova. Pisci umjetnici, vojskovođe, predsjednici, indijanci i znanstvenici. Na jednom mjestu i u isto vrijeme, svijet u malom. Trebalo je poredati i vidjeti. Kritičar Tonko Maroević će reći: Strinićeve glave kao da prirodno teže statusu vrča, lonca, ćupa s ručkama i drškama i sa šupljinom posred volumena. Ako i nismo do tog zaključka došli moramo mu vjerovati.

Drago Maršić


Rendić, Ivan

(Imotski, 1849. - Split, 1932.), kipar. Djetinjstvo na Braču približilo ga je kamenu, tradiciji njegova oblikovanja; naobrazba u Italiji (naukovanje u Trstu, Akademija u Veneciji, usavršavanje u Firenzi) suočila ga je s najjačom kiparskom baštinom svijeta. Njegovi mnogobrojni portreti nose biljeg snažnog realizma (tako oni u "parku memorije" na Zrinjevcu, Medulić, Klović, Frankopan, Jurišić); ali od toga historicizma u impostaciji spomenika dolazi do secesije. Spomenike koje je podigao diljem Hrvatske bilo bi teško nabrojiti: od Andrije Kačića Miošića u Zagrebu i Makarskoj, Gundulića u Dubrovniku, Gaja u Krapini, Preradovića u Zagrebu itd. - do nadgrobnih spomenika u Trstu, Zagrebu, Zadru i Splitu. Ivan Rendić kipar je visoke razine koja vezuje sredine i stilove i koja hrvatsku skulpturu čini dionicom europske povijesti umjetnosti.

Kujundžić, Ivan

Rodom iz Ivanbegovine pored Imotskog. Rođen 12. studenoga 1968. godine. Godine 1986. upisuje u Zagrebu studij prava.
Godine 1990. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i stječe titulu akademskog kipara. Od godine 1996. do danas aktivno sudjeluje u umjetničkom životu grada Zagreba, kao i u unapređivanju kulturnog života Hrvatske.
Organizator je i autor nekoliko likovnih multimedijskih projekata od kojih posebno treba istaknuti multimedijski projekt “Hrvatskog sabora” na Duvanjskom polju 1996/97. godine.
Osnivač je Mladeške kulturno umjetničke udruge “Vizija”. Izlaže u zemlji i inozemstvu. Uživa status slobodnog umjetnika.

Kujundžić, Stipan

Stipan Kujundžić, rođen 1982 u Imotskom. Dosta rano otkriva sklonost prema likovnom oblikovanju. Stoga upisuje srednju školu Primijenjenih Umjetnosti u Splitu gdje kao maturant 2000 osvaja prvu nagradu na državnome natjecanju srednjoškolskih umjetnika. Godine 2001 nastavlja školovanje na Umjetničkoj Akademiji, smjer kiparstvo, također u Splitu. Diplomira 2006 godine u klasi profesora Matka Mijića. Tokom godina sudjelovao je na više skupnih izložbi, te na dvjema kiparskim kolonijama ( Vrsar 2004, Brač 2007). Kao samostalni umjetnik izlagao je u Imotskom (2001, 2007) i Kaštel Sućurcu (2005). Ističu se javni radovi u Vrsaru skulptura u kamenu "Mornareva žudnja" te u Braču skulptura u kamenu "Morske Igre".

Barbir, Davorko - Ćiro

Davorko Barbir –Ćiro- rodio se u Draževitićima kod Vrgorca 17.lipnja 1949.godine. S roditeljima seli u Imotski 1956.godine,gdje završava Osnovnu i Srednju školu. Studirao je Arhitektonski fakultet u Zagrebu. Tragično je nastradao u prometnoj nesreći 9.lipnja 1985.godine u Imotskom na ulazu u šumu Gaj.

Davorko Barbir Ćiro bio je osebujni umjetnik, slikar, umjetnički boem, duša prilagodljiva svim uvjetima Imotskog. Nitko ,baš nitko, u novijoj povijesti Imotskog ,kistom ,bojom i neizmjernim slikarskim talentom, nije tako oslikao Imotski kao Barbir. Njegov svagdašnji dnevni boravak bio je neki put prema vodi Modrog jezera, strme litice Crvenog jezera, Topana, ispod starog Volta, vrh starih skalina ili neka Imoćanima draga uličica. Zavlačio se u njih, pa ih bojom, tušem, pastelom prenosio na papir, platno ili karton. Isto tako osebujan i drag zavlačio se u srca mnogih Imoćana, koji su u njemu prepoznavali istinskog zaljubljenika ljubav u Imotski. Ćiro je bio umjetnik od formata i prava je šteta što i za njegovog života ,slike koje je stvarao umijećem i dušom nisu doprli do očiju ljubitelja umjetnosti i izvan Imotskog. Pet-šest izložbi u Imotskom, u auli Gradskog kina, kafiću «Paško», te ponaosob njegova posljednja izložba u starom kinu 12.veljače 1985.godine,ostati će upamćene kod iskrenih poklonika umjetnosti.

Ponaosob se to odnosi na njegove plakate koji su raskošom boja i kadrovima plijenile oči Imoćana po mnogim izlozima, putem kojih su se najavljivali mnogi kulturno-zabavni događaji u Imotskom.

Prerana smrt ovog nesumnjivo najvećeg slikarskog talenta grada Imotskog, umnogome je osakatila ovaj Grad. No, iza njega su ostala brojna njegova djela, koja se danas s najvećom ljubomorom čuvaju po kućama, tinelima ili dnevnim boravcima mnogih Imoćana u Imotskom, ali i diljem Hrvatske i Svijeta.
 
VJERSKI DIO SVEMIRA
(Davorku Barbiru)

Kad nema mladića ostaju puste ruže
O kad nema mladića
Vile su bez vilenjaka

Jednog mladića nema
Što li je utkao u kornjačin hod
U misao trkačicu

Znam kako je otimao vrijeme
Kako je pržio urbano lice zemlje

Mističnom bradom pustinjaka
U okrajcima neveselim

Pa se tako stidio sve užežene svijeće

Slikar uranja oči u platno
Vodoskoci mu prskaju iz kista
Plesačica na mirnoći vjeđa - igra

Oprostite mi što sam pjesnik

Poznavao sam mladića
Što se krišom uvlači
U vjerski dio svemira

Ima još akvarel papira
Ima
I nategnutog platna
Ima
l tajnovitih svirača
Ima

Jučer je otišao - istina je
Odlazak mu je bumerang
I nešto mirniji nego jučer
Veselim se

Ante ŽUŽUL

Drlje, Rosanda

 


 {gallery}drlje{/gallery}

Ljubičić, Ante Car

Već trideset godina prisutan je na lokalnoj i nacionalnoj umjetničkoj sceni. Izlagao je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložbi. Likovnu akademiju završio je u Sarajevu 1980. godine u klasi profesora Perčinlića. Nakon akademije vratio se u Runoviće i nekoliko godina radio je kao profesor povijesti likovnih umjetnosti u imotskoj gimnaziji… Devedesetih godina ostao je bez prof. posla i odlazi u Njemačku gdje u Berlinu nastavlja s umjetničkim radom. Krajem devedesetih ponovno se vraća u Imotsku krajinu i u rodnim Runovićima u malom ateljeu stvara i danas.

O njegovom radu Mara Ožić Bebek u Imotskim novinama br. 18 zapisala je:
Ante Ljubičić Car, tragač za svjetlom života, sebedaran lik, čovjek koji voli prirodu i ljude, svojim kistom ovjekovječuje sve mijene prolaznosti. Riješen postati subratom, slikar će izabrati ono što mu je zapelo oku: premošćene rječice, zaleđene slapove, nijema mlinska kola, preorane dočiće, proplanke s kućicama i pojatama, crkvice i zvonike…Doživljeno prenosi na platno širokim potezima kista, uprošćeno i krajnje jednostavno, svjestan kreativnog čina puno ekpresionističko-impresionističog naboja. Slikar je istančana nerva, dobre kompozicije, ritmičke razigranosti i osebujna kolorita, svjestan da ima još puno toga reći.

O slikarstvu u navedenom broju Imotskih novina Ante je naglasio: Slikarstvo je enigma, izazov, kreativni problem, poput avanture u životu čovjeka…Treba mu ozbiljno prići. Uzmite primjerice motiv iz prirode. Priroda je za mene osnovni pokretač: voda, sunce, kamen kao polazište. Kad na slici sijevne jedna gesta, potez koji sliku ponese, odredi je, onda je to pravi pogodak.

Vlajčić, Nenad

Rođen je 1948. godine u Imotskom. Diplomirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, no slikarstvo je njegova opsesija. Stvara već više od tri desetljeća, a prisutan je na domaćoj i inozemnoj likovnoj sceni. Slikarstvom se bavi od 1975. a od 1991. i dizajnom. Od 1991. godine živi i stvara u Sutivanu. Izlagao je na više od trideset skupnih i samostalnih izložbi. Surađuje s Inter-Art galerijom Reich Koln, Wenthworth i Weinsten galerijom (SAD).

Dražen Katunarić o Vlajčićevom radu je zapisao: Vlajcicevo slikarstvo spašava ono sto je najbolje u baštini, vodeće pretpostavke jedne kulture, njegovo je slikarstvo preobrazba ili metanoja po kojoj se duša otkida od izvanjske uvjetovanosti i stremi k transcedentnom idealu koji je zakržljao u 20 stoljecu. Vlajčić ulazi u istinske avanture s Leonardovim, Rafaelovim madonama i anđelima naznačujući povratak porušenim oltarima. U današnjoj anoreksiji smisla i konzumacijskoj bulimiji, Vlajčićeva slike otkrivaju tradiciju kao duhovno središte i izvor svake modernosti.

U katalogu Nenadove izložbe u Imotskom, ljeta 2007. Mara Ožić Bebek piše:
Slikati motive vječno slikanog grada, a ne zapasti u zamke već viđenog, potrudio se slikar odabrati zasebne kutke, upozoriti na nova viđenja mjesta kojim svakodnevno prolazimo. Motivom i kompozicijom određen, oslobođen likovno suvišnih detalja,  kreće u potragu za odgovarajućim koloritom zbog čega je slika to što od nje očekujemo.
Vlajčić je tražio i našao u najbližem zavičaju. Kako ne rabiti tonove ispucane crvenice, sivca kamena, zrelog klasja, zeleno-modro-ljubičaste boje jezerske vode, plavetnila smaragdnog neba…Kako izbjeći igru svjetla i sjena u zalascima sunca i jutarnjom izmaglicama. Imota ima od Boga dane boje, a samo vrsnim imotskim slikarima polazi za rukom prenijeti ih na platna.
(…)
Na mrtvim prirodama žive predmeti iza zatvorenih vrata u tamnim tinelima: teške komode, zarobljene stare vaze, dogorijevaju polirani svijećnjaci, uštirkani miljeići i rakami, porculanski čajnici o blagdanima, miris dunja i jabuka, zorno venu šipci…
Ili pak žene u prozorima iza spuštenih zavjesa, u čežnjama nedosanjani snovi.
Vrijeme je neprijatelj prolaznosti, slikar ga pokušava zaskočiti dajući malim, toplim stvarčicama – relikvijama iz građanskog života, značenja, i sprema ih u uspomene, u spomenare koje će netko nekad prelistati.