Strinić, Ante
Rođen 17. 04. 1968. godine u Splitu.
Diplomirao na "Akademiji likovnih umjetnosti" u Zagrebu, 1996. godine
u klasi profesora Stipe Sikirice.
IZLOŽBE
- Galerija Studenskog doma "Stjepan Radić", Zagreb, 1993 god.
- Galerija "SC", Zagreb, 1994. god.
- Multimedijalni kulturni centar, Split, 1997. god.
- Salon "Galić", Split, 1998. god.
- Galerija "Csopor horda", Pećuh, Mađarska, 2000. god.
- Pinakoteka samostana Gospe od zdravlja, Split, 2000 god.
- Galerija "Zvonimir", Solin, 2000. god.
- Dioklecijanovi podrumi, Split, 2000. god. te više skupnih izložbi
- Rektorova nagrada 1994. god.
- III nagrada za spomen obilježje palim braniteljima u Solinu 2000. god.
GLAVE OPTEREĆENE VELIČINOM / Tonko Maroević Kiparski panoptikum Ante Strinića
Tonko Maroević
--------------
Povodom izložbe 20. studenog 2001. u Galeriji "KULA", Split
Strinićeve glave kao da prirodno teže statusu vrča Karakteristična crta lika-osobe u skulpturi dolazi do izražaja, do opipa. Karikatura u skulpturi ili skulptura karikature. Nije li Tuđmanov nos malo prevelik? Nisu li Miloševićevi obrazi previše okrugli i oči izdrečene? Već sam posjećivao Strinićeve izložbe i unaprijed se pitam gdje su one velike uši Antuna Vrdoljaka i one male oči i oštri nosić Vesne Girard i - J u rk i ć ? Klempavih ušiju uozbiljio se Jasenko Houra, bez gitare i svojih “prljavaca". Tri predsjednika, jedan do drugoga. Malo dalje bdije Napoleon Buonaparte. Nietzsche mi je malo čudan, ali možda je takav i bio u stvarnosti. Einstein me ozbiljno gleda iznad svojih velikih brkova. Pisci umjetnici, vojskovođe, predsjednici, indijanci i znanstvenici. Na jednom mjestu i u isto vrijeme, svijet u malom. Trebalo je poredati i vidjeti. Kritičar Tonko Maroević će reći: Strinićeve glave kao da prirodno teže statusu vrča, lonca, ćupa s ručkama i drškama i sa šupljinom posred volumena. Ako i nismo do tog zaključka došli moramo mu vjerovati.
Drago Maršić
Rendić, Ivan
Kujundžić, Ivan
Godine 1990. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i stječe titulu akademskog kipara. Od godine 1996. do danas aktivno sudjeluje u umjetničkom životu grada Zagreba, kao i u unapređivanju kulturnog života Hrvatske.
Organizator je i autor nekoliko likovnih multimedijskih projekata od kojih posebno treba istaknuti multimedijski projekt “Hrvatskog sabora” na Duvanjskom polju 1996/97. godine.
Osnivač je Mladeške kulturno umjetničke udruge “Vizija”. Izlaže u zemlji i inozemstvu. Uživa status slobodnog umjetnika.
Kujundžić, Stipan
Barbir, Davorko - Ćiro
Davorko Barbir Ćiro bio je osebujni umjetnik, slikar, umjetnički boem, duša prilagodljiva svim uvjetima Imotskog. Nitko ,baš nitko, u novijoj povijesti Imotskog ,kistom ,bojom i neizmjernim slikarskim talentom, nije tako oslikao Imotski kao Barbir. Njegov svagdašnji dnevni boravak bio je neki put prema vodi Modrog jezera, strme litice Crvenog jezera, Topana, ispod starog Volta, vrh starih skalina ili neka Imoćanima draga uličica. Zavlačio se u njih, pa ih bojom, tušem, pastelom prenosio na papir, platno ili karton. Isto tako osebujan i drag zavlačio se u srca mnogih Imoćana, koji su u njemu prepoznavali istinskog zaljubljenika ljubav u Imotski. Ćiro je bio umjetnik od formata i prava je šteta što i za njegovog života ,slike koje je stvarao umijećem i dušom nisu doprli do očiju ljubitelja umjetnosti i izvan Imotskog. Pet-šest izložbi u Imotskom, u auli Gradskog kina, kafiću «Paško», te ponaosob njegova posljednja izložba u starom kinu 12.veljače 1985.godine,ostati će upamćene kod iskrenih poklonika umjetnosti.
Ponaosob se to odnosi na njegove plakate koji su raskošom boja i kadrovima plijenile oči Imoćana po mnogim izlozima, putem kojih su se najavljivali mnogi kulturno-zabavni događaji u Imotskom.
Prerana smrt ovog nesumnjivo najvećeg slikarskog talenta grada Imotskog, umnogome je osakatila ovaj Grad. No, iza njega su ostala brojna njegova djela, koja se danas s najvećom ljubomorom čuvaju po kućama, tinelima ili dnevnim boravcima mnogih Imoćana u Imotskom, ali i diljem Hrvatske i Svijeta.
(Davorku Barbiru)
Kad nema mladića ostaju puste ruže
O kad nema mladića
Vile su bez vilenjaka
Jednog mladića nema
Što li je utkao u kornjačin hod
U misao trkačicu
Znam kako je otimao vrijeme
Kako je pržio urbano lice zemlje
Mističnom bradom pustinjaka
U okrajcima neveselim
Pa se tako stidio sve užežene svijeće
Slikar uranja oči u platno
Vodoskoci mu prskaju iz kista
Plesačica na mirnoći vjeđa - igra
Oprostite mi što sam pjesnik
Poznavao sam mladića
Što se krišom uvlači
U vjerski dio svemira
Ima još akvarel papira
Ima
I nategnutog platna
Ima
l tajnovitih svirača
Ima
Jučer je otišao - istina je
Odlazak mu je bumerang
I nešto mirniji nego jučer
Veselim se
Ante ŽUŽUL
Ljubičić, Ante Car
Već trideset godina prisutan je na lokalnoj i nacionalnoj umjetničkoj sceni. Izlagao je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložbi. Likovnu akademiju završio je u Sarajevu 1980. godine u klasi profesora Perčinlića. Nakon akademije vratio se u Runoviće i nekoliko godina radio je kao profesor povijesti likovnih umjetnosti u imotskoj gimnaziji… Devedesetih godina ostao je bez prof. posla i odlazi u Njemačku gdje u Berlinu nastavlja s umjetničkim radom. Krajem devedesetih ponovno se vraća u Imotsku krajinu i u rodnim Runovićima u malom ateljeu stvara i danas.
O njegovom radu Mara Ožić Bebek u Imotskim novinama br. 18 zapisala je:
Ante Ljubičić Car, tragač za svjetlom života, sebedaran lik, čovjek koji voli prirodu i ljude, svojim kistom ovjekovječuje sve mijene prolaznosti. Riješen postati subratom, slikar će izabrati ono što mu je zapelo oku: premošćene rječice, zaleđene slapove, nijema mlinska kola, preorane dočiće, proplanke s kućicama i pojatama, crkvice i zvonike…Doživljeno prenosi na platno širokim potezima kista, uprošćeno i krajnje jednostavno, svjestan kreativnog čina puno ekpresionističko-impresionističog naboja. Slikar je istančana nerva, dobre kompozicije, ritmičke razigranosti i osebujna kolorita, svjestan da ima još puno toga reći.
O slikarstvu u navedenom broju Imotskih novina Ante je naglasio: Slikarstvo je enigma, izazov, kreativni problem, poput avanture u životu čovjeka…Treba mu ozbiljno prići. Uzmite primjerice motiv iz prirode. Priroda je za mene osnovni pokretač: voda, sunce, kamen kao polazište. Kad na slici sijevne jedna gesta, potez koji sliku ponese, odredi je, onda je to pravi pogodak.
Vlajčić, Nenad
Rođen je 1948. godine u Imotskom. Diplomirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, no slikarstvo je njegova opsesija. Stvara već više od tri desetljeća, a prisutan je na domaćoj i inozemnoj likovnoj sceni. Slikarstvom se bavi od 1975. a od 1991. i dizajnom. Od 1991. godine živi i stvara u Sutivanu. Izlagao je na više od trideset skupnih i samostalnih izložbi. Surađuje s Inter-Art galerijom Reich Koln, Wenthworth i Weinsten galerijom (SAD).
Dražen Katunarić o Vlajčićevom radu je zapisao: Vlajcicevo slikarstvo spašava ono sto je najbolje u baštini, vodeće pretpostavke jedne kulture, njegovo je slikarstvo preobrazba ili metanoja po kojoj se duša otkida od izvanjske uvjetovanosti i stremi k transcedentnom idealu koji je zakržljao u 20 stoljecu. Vlajčić ulazi u istinske avanture s Leonardovim, Rafaelovim madonama i anđelima naznačujući povratak porušenim oltarima. U današnjoj anoreksiji smisla i konzumacijskoj bulimiji, Vlajčićeva slike otkrivaju tradiciju kao duhovno središte i izvor svake modernosti.
U katalogu Nenadove izložbe u Imotskom, ljeta 2007. Mara Ožić Bebek piše:
Slikati motive vječno slikanog grada, a ne zapasti u zamke već viđenog, potrudio se slikar odabrati zasebne kutke, upozoriti na nova viđenja mjesta kojim svakodnevno prolazimo. Motivom i kompozicijom određen, oslobođen likovno suvišnih detalja, kreće u potragu za odgovarajućim koloritom zbog čega je slika to što od nje očekujemo.
Vlajčić je tražio i našao u najbližem zavičaju. Kako ne rabiti tonove ispucane crvenice, sivca kamena, zrelog klasja, zeleno-modro-ljubičaste boje jezerske vode, plavetnila smaragdnog neba…Kako izbjeći igru svjetla i sjena u zalascima sunca i jutarnjom izmaglicama. Imota ima od Boga dane boje, a samo vrsnim imotskim slikarima polazi za rukom prenijeti ih na platna.
(…)
Na mrtvim prirodama žive predmeti iza zatvorenih vrata u tamnim tinelima: teške komode, zarobljene stare vaze, dogorijevaju polirani svijećnjaci, uštirkani miljeići i rakami, porculanski čajnici o blagdanima, miris dunja i jabuka, zorno venu šipci…
Ili pak žene u prozorima iza spuštenih zavjesa, u čežnjama nedosanjani snovi.
Vrijeme je neprijatelj prolaznosti, slikar ga pokušava zaskočiti dajući malim, toplim stvarčicama – relikvijama iz građanskog života, značenja, i sprema ih u uspomene, u spomenare koje će netko nekad prelistati.