Razgovor imaginarni s pokojnim Ivanom Raosom,
na godišnjicu njegova rođenja,
01. siječnja, Anno Domini 1991.


Eto prolazi četvrta godina otkako Te nema među živima, otkako posjećujem Tvoj grob, ovdje u Medovu Docu, otkako na jedan drugačiji način iščitavam Tvoje knjige, sve žed¬niji naše tople zavičajne riječi koju si Ti "spasio od brodoloma". U meni su tako žive slike Tvog pogreba: mlako i opojno srpanjsko poslijepodne, gomila svijeta, govor Nikole Miličevića i Joze Laušića nad otvorenim grobom i u ima DKH. Mnogo se toga otad promijenilo. Eto, i DKH je doživjelo inverziju, pa je sada DHK. Ti najbolje znaš smisao i veličinu tog pomaka.
Kako Ti je u novom grobu u koji su Te prenijeli? (Nikad ne znamo kad će nam i tko kosti Pretresati.) Na njemu je samo ime i prezime i želja da počivaš u miru. Možda je ipak trebalo dodati bar - hrvatski književnik, jer prvi put me je nakon što su Tvoje kosti prenijete, na ovaj novi grob, doveo jedan drugi Ivan Raos. I dosta ih ima, i živih i mrtvih, sa istim imenom i prezimenom. Ali velikim ljudima ne smetaju mali grobovi, mali spomenici i mali epitafi, jer oni svoj spomenik podižu svojim djelom još za života. Mir kostima Tvojim u ovoj kamenoj tišini naših brda. Mir našoj Domovini Hrvatskoj! Dobro si čuo, Ivane! Domovini Hrvatskoj! Ne šapućem, nego vičem: Državi Hrvatskoj! Slava njenoj zastavi i njenom grbu, njenom Saboru i njenom Ustavu. Vičem, Ivane, bez straha da će me čuti moja Dektiva. Nema je više. Nema! Znam, nećeš mi povjerovati - jer kakva je to država koja nema Dektive. Tvoj bi Matan rekao: "Nako ti ji đava lipi odnijo kad ji nema!" Jer kakav bi to za njega život bio bez Dektive. Što će ti i država i nezavisnost kad se čovjek nema s kim goniti i na tuđi se račun nasmijati.
Nego, o tomu ćemo kasnije. Najprije ću ti ispričati ono glavno. Umro si u vrijeme opće hrvatske šutnje. I sam znaš da je nakon svega što je nad hrvatskim narodom učinjeno, mudrost i zadovoljstvo bilo šutjeti. Činilo se da je i Bog od nas davno digao ruke. Sve više smo vjerovali u predaju o prokletstvu ovog naroda. Jer što se je moglo drugo pomisliti poslije svih naših «proljeća», što ih ocrniše i okovaše. Znam Ti si u osvit takvog jednog, velikog i kobnog proljeća, pisao svoje «Prosjake i sinove», u kojima si kroz «Svjedočanstvo popa Pavla Čikeša», progovorio o hrvatskoj opstojnosti:

«... I nikad nikomu - ako igdje drugdje mogaše glavu skrasiti - ne padne na um da se u ovaj osinjak vrati ili da ga se bar s tugom sjeti. Samo je puk hrvatski u toj prokletinji stoljećima ginuo i svaki kamen krvlju omastio, bio stoljećima pljačkan i mrcvaren, ubijan i zatiran, od osvajača bacan ovamo i onamo, treskan o mletačke hridi¬ne i turske planine, na kolac nabijan, na galije prikivan, na trgovima prodavan. Nu, kamo ga god kovitlali i zakovitlali, ma na kakve muke udarali, korijenili i iskorjenjivali, ne mogahu ga iskorijeniti, jerbo je uvijek i svuda sa sobom nosio svoju golemu suzu i kamen života u toj suzi utopljen. I ma gdje umirao, činilo mu se da nigdje ne umire, već se samo pretapa u tu svoju suzu, u kamen u njoj utopljen, a s tim kamenom u golemo more kamenja koje i ne bijaše kamenje, već ono sveživo što je u njem i pod njim ...»

I tako, prošlog proljeća, nakon skoro dvadeset godina, buknu ponovo plamen u hrvatskom ispaćenom, ali velikom srcu, uvijek žednom božanske pravde. Prekinusmo šutnju i viknusmo jako da su se brda tresla. I Orljača je odjeknula. Krenusmo još jednom tražiti pravicu i mo¬liti Boga da nas ne iskorijeni sa ove zemlje. Vječno pod sumnjom i optužbom, željni zabranjenog domaćeg ognjišta, dođoše naši politički emigranti. I bez putnica. Sve Dektive svijeta nisu ih mogle zadržati a da ne dođu po¬moći Domovini i njenom novom proljeću. Progovorili su o vječitoj hrvatskoj težnji, za svojom državom, za svojom slobodom. I Medovljani razviše «trobojnicu milu, što je dugo u potsji bila» i izvjesiše ju na župnu crkvu.
Zalud su neki i dalje isticali da su to, «opasne namjere» i kako stvari treba «sasjeći u korijenu». Korijen je bio isuviše čvrst, zatapan stoljećima krvlju hrvatskih mučenika. U Hrvatskoj je osvanula demokracija i ništa ju više nije moglo ubiti. Ukinuše političku policiju, «verbalni delikt», pa «pivaj brajo, dok te grlo drži». Stvorismo svoju državu. I sve to mirno i dostojanstveno, kako samo naš narod može. Znam, upitat ćeš - je li moguće da su «oni» sve to dozvolili, da krv nije pala. Nije, Ivane. Ako Bog da i neće. Jest, nad ovom zemljom zvecka oružje i nešto fatalno titra u zraku. Je li Bog doista prokleo ovaj narod i hoće li doista biti kako zapisa Tvoj pop Čikeš u drugoj glavi svojih svjedočanstava:

«.... A doći će se, daklem, suditi i presuditi, razložiti i rasturiti tisuću godina poslije onoga dana u koji će Gospodin Bog Sabaot, u prevelikoj srdžbi svojoj, prokleti i posljednji narod što gamiže ovom dolinom suza, gamiže a da ni sam ne zna zašto gamiže, jer zaboravi na Gospodina. Trideset i sedme godine po raspeću našega Gospodina Isukrsta, Tito poubija jedanaest tisuća Žudija, a ono što preosta odvede u ropstvo i rasturi po vascelom svijetu ...
Tisuću godina poslije ovoga prokletstva stiže i drugo i sruši se na narod ovaj naš hrvatski. A zbi se, daklem, ovako. Gospodin naš Isukrst prenu oda sna kralja Zvonimira i govoreći mu reče: «Zvonimire kralju, sine moj! Ustani, pripaši mač, podigni junački narod svoj i otmi grob moj iz ruku nevjerničkih». Kad kralj to priopći narodu, narod ustade i reče: «Hoćeš li zar da svi izginemo za grob iz kojega je Gospodin naš odavno izišao i na nebo uzašao ?!
... Buduć je narodu zgodnije i Bogu ugodnije da izgine jedan nego svi, pogini!»
I pogibe ondje od ruku naroda koji kralja i Boga prisvaja samo dotle dok su mu od koristi. Tada se stisnu nebo i zemlja, udari sjevatanja i grmljavina, a glas strašni sve to prekri i govoreći reće: «Evo od sada će umjesto rose prokletstvo padati na glave vaše, na glave sinova i unuka vaših. Pretpostaviste mi zemlju, neka vam je! Živjet ćete u njoj, množiti se na njoj, ali gospodari njeni nikada više nećete biti. I nikada je tuđin neće osvojiti, a ipak će vladati njom i vama, i djecom vašom, i stokom vašom, i ložnicu dijeliti sa ženama vašim. Kako će to vladati, a zemlje neće zadobiti? Sami ćete ga dovoditi, sami obilaziti sve četiri strane svijeta i sa prosjačkim suzama gospodare namicati ...
Evo, gle, i sreća će vaša sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat će vaš sam od sebe u jaram ropski hitati ....»

Strah me ovih riječi, Ivane. Zar ćemo doista i dalje sami svoje gospodare namicati? Zar sve naše patnje i naše molitve kroz gusta stoljeća, nisu mogle donijeti oproštaj? Zar je i ovo proljeće samo iskušenje, samo predah na putu ka crnoj jeseni, u potrazi za novim gospodarom.

Ivica ŠUŠIĆ

BOŽIĆNA BAJKA

Prosuo se prosinac Krajinom, zabada svoje ledene kandže u svaku rupicu i krpicu, mijenjajući ćudi prirode i ljudi. Pokoja pahuljica zaprijeti sa susjednog brijega, ni ledene kiše nisu rijetke… U zimsku ropotarnicu mira spremamo naše uspješnice i padove, okrenuti skorašnjim blagdanima. Prosinac je mjesec dolazaka, prijateljevanja, okupljanja obitelji oko Božića, a ni skoro novo ljeto nije za odbacit.
Moram priznati kako me obuzima lagana užurbanost, malo pospremanja unutar sebe, doma, dvorišta… Rutinska uvertira u blagdane, jer su me učili da mali Bog dolazi u čista srca i domove.
Nekako nehotice, misli mi plove djetinjstvom u vrijeme onih Božića koji i nakon pola stoljeća mojih sjećanja još žive u meni. Svako slavljenje Božića razlikuje se samo po sebi, ovisno o prostoru i vremenu u kojem se nađemo i s kim radost dijelimo. Učini mi se suvislim da u taj silni vremenski tijek zavirim olovkom i papirom, zabilježim tu čudesnu i nevinu božićnu bajku djetinjstva za moju generaciju, našu djecu i unučad.
Padaju mi na pamet božićne noći koje su me zaticale u bjelosvjetskim metropolama, daleko od doma i domovine. U blještavilima oko sebe, darovima i raznim suvišnostima kojima bogati svijet obilježava porođenje maloga Boga, nisam nalazila radost, radost one iskonske škrte ljepote u kojoj su ljudi i životinje bili tako blizu… One silne svjetlosti raskošnog nebeskog beskraja, malenog mjesta srca mog, u kojem je svatko imao samo svoju zvijezdu, ledenih lokvičkih ponoćki, toplih srca i želja.
Elem, u te moje rane pedesete, vrijeme poraća, siromaštvo je vladalo Krajinom. Ljudi su živjeli i radili kako su znali i mogli. Rađali i odgajali djecu za neku bolju budućnost. Sivilo svakodnevlja razbijali su dani velikih blagdana uz poseban ugođaj, zaboravljajući na trenutak neimaštinu. Božić se iščekivao i dočekivao s velikom pažnjom i ljubavi u cijeloj Krajini. Počimalo se Badnjim danom, duhovnom i tjelesnom pripremom i postom. U našoj se kući za ručak spremalo jelo od sušenog šarana iz Blata i krumpira, nešto nalik današnjem bakalaru. Često se i sada zapitam kako je polazilo za rukom mome didu Anteti osušiti tako pokvarljivu namirnicu kao što je riba… Nasičena deblja drva - bilje, čekala su uredno posložena na kominu dimne kužine, na čijem se podu prostirala slama. Okapnice i vrata okićena grančicama bršljana. Badnje veče i dugo noćno bdijenje počimalo je paljenjem i okupljanjem oko badnjaka, škropljenjem kuće i ukućana krštenom vodom uz glasnu molitvu najstarijeg ukućana. Uzbuđenje je raslo iz trenutka u trenutak sve dok se ne bi začulo crkveno zvono, poziv na ponoćku.
Zime su bile jake, često je božićnu noć pratio veliki snijeg, smetovi i vijavica, pa se oblačila najtoplija odjeća i zdrave cipele. U kući nije ostajao nitko doli male dječice i nemoćne starčadi. Kako u mome zaseoku, tako i u cijelome selu.
U dupkom punoj crkvi slavili smo dolazak maloga Isusa ozareni srećom i mirom koji se mogao nožem rezati. Radujte se narodi orilo se iz svih grla i blagonaklono pogledavalo jaslice, skromni dom svete obitelji. Zagrljaji i poljupci, ruka u ruci uz želju: Na dobro ti doša Božić i porođenje Isusovo! Čestitanja su se nastavljala na dan Božića prije ručka, a čestitari - poglavito djeca - odlazeći u domove susjeda, bili bi darivani orasima, bajamima, suhim smokvama…
Božićni ručak bijaše bajka u bajci: obrok koji se temeljito razlikovao od oskudnih obroka ostalih dana u godini. Trebao se iskupiti domaćin u slavu sveca i na radost ukućana. Kiseli kupus i suho meso, divenice, kulen, kobasice. Sve je krčkalo na kominu u povečerje Badnjaka, kako bi sutra na vrijeme bilo na stolu. Kruh pšenični ispod sača, domaća rakija i vino. Na stolu voštanica zabodena u posudu napunjenu pšenicom. Bilo je i kolača, u kvas najčešće, od kojih su se isticali kiflini strine Marije koje je kao djevojka-služavka u bogatoj švapskoj obitelji u Slavoniji naučila pripremati.
Na čelu stola sjedio je did Anteta, skidao kapu i počimao dugu molitvu u kojoj se redovito molilo i za one kojih se nema tko spomenuti. Na kraju ručka uzimao je komadić kruha, umakao u crno vino i gasio svijeću božićnu. Od tog komadića kruha uzimali smo svi po zalogaj, jer se vjerovalo da štiti od grlobolje.
Vrijeme idila i iluzija lagano kaska, gubeći korak pred naletom tehnoloških tekovina. Materijalno zatire duhovno. Egzistencijalno je podijelilo ljude na bogate i siromašne. A Božić je zapravo svetac siromašnih i ugnjetenih, da im vrati nadu, potakne radost. Tijek vremena ne može zaustaviti tradicija niti običaji, vrijeme se može zaskočiti sviješću i dobrotom kojom si dužan prepoznati potrebnog, nahraniti gladnog…
U vremenu preobilnih trpeza, elektronskih čestitki i svega ostalog što ide uz blagdane, teško je biti dobrostiv. Ali, mora se! Još dobrih ljudi ima, učinit će to i bez moje preporuke...

Mara Ožić – Bebek

IVAN RAOS rođen je u Medovu Docu 1. siječnja 1921. godine. Umro je 8. srpnja 1987. godine u Splitu. Pohađao je gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle je izbačen zbog gledanja filma o aferi Dreyfuss. Da bi preživio u Zagrebu se bavio novinarstvom i raznim drugim zanimanjima. Na početku književne karijere objavljivao je većinom jednočinke u vlastitoj nakladi. Uvršten je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (Zagreb, 1980.). Zastupljen u više antologija novela, drama i humora. Važnije objavljene knjige: Utjeha noći (pjesme s Petrom Meštrovićem, Zagreb, 1942.), Grold Taquart (Zagreb, 1943.), Dvije kristalne čaše (Zagreb, 1953.), Knjiga o Taquartima (Zagreb, 1956.), Žene i muževi (Subotica, 1958.), Volio sam kiše i konjanike (Zagreb, 1956.), Gaudamada (Zagreb, 1956.), Izabrat ćeš gore (Zagreb, 1964.), Vječno žalosni smijeh (trilogija, Zagreb, 1965.), Na početku kraj (Zagreb, 1969.), Nemojte nam kosti pretresati (Zagreb, 1970.), Prosjaci & sinovi (Zagreb, 1971.), Župnik na kamenu (Zagreb, 1975.), Kraljičin vitez (Zagreb, 1976.), 60 pripovijedaka (Zagreb, 1980.), Gastarbajteri (Zagreb, 1982.), Romani Ivana Raosa I. - VI. (Zagreb, 1984.), Zloduh vlasti (Zagreb, 1997.). Od srpnja 1994. godine njemu u spomen u Medovu Docu i Imotskom priređuje se književna priredba "Raosovi dani", a njegovo ime nosi nagrada za monodramski tekst.