Pavić, Vinko
Vinko Pavić, rođen je 1958. godine u Ričicama pokraj Imotskoga. Školovao se u Ričicama, Splitu i Zagrebu, gdje danas živi i radi. Piše novinske članke, kratke priče i novele. Pjesme su mu objavljivane u raznim časopisima i književnim listovima. Objavio je dvije zbirke pjesama:
„Čujem kako kamen zove“ Zagreb,1998. god. i „Kamene ruke“ Zagreb, 2007. god.
KRIŽ ŽIVOTA
Kako je
Težak ovaj križ,
Gospodine,
Kojega si mi natovario na
Nejaka i slabašna pleća.
Kako vrijeđaju i
Bole ove rane,
Gospodine,
Rane opačinom iskopane.
U ovom vremenu strave gdje zanoćih,
Odavno je umro čovjek u čovjeku,
A sutoni su postali
Beskrajni daleki vidici.
Ne bih ja s trnjem i
Ranama na Golgotu.
Zato,
Ponesi i moj križ,
Gospodine.
-Ti si navikao.
MILOVATI ZEMLJU
Leći uz dub i pustiti sunce u njedra,
Milovati sunce u njedrima.
Milovati snenu zemlju pod suncem
I žeđati suze koje oci zasijaše.
Srce joj otvoriti kretnjama vješta ljubavnika,
Golubice i zvijezde u njedra joj pustiti.
Milovati bijele golubice u njedrima.
Zmijama glave odsjeći,
A zemlja će te u suton, sjetno,
Imenom zazvati.
NAGORKINJA VILA
Kažu mi da te nema i da ne postojiš,
A s pradjedovima si palila ljubavni plam
Iskrama konjskih kopita,
Začela, i najljepšu bajku o smilju i kovilju rodila.
Vjetru si u praskozorje krila otela i
Mene u njedrima poljem i gorom nosila.
Žudnju u snove utkala, u nježne grudi djevojačke.
Kroz noć smo Vranca jahali
Ustremljeni zvijezdama, grivu mu u pletenice pleli i
Tvoje kolo, strasno u ponoć, u zlatnom klasju igrali.
Pjesmom si umilnom mlade momke na
Iskonske izvore mamila i
Djevojačke kose rujne rezala od ljubomore.
Na potocima, kaduljom, tvoja bijela bedra mirišu.
Ujević, Augustin - Tin
Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.), hrvatski pjesnik.
Uspavanka iz Krivodola
I
Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne vode od žive zagolicat će te.
Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka.
Nevinost čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja nego kod šuma, od vreline akacija i drugog bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatreperi i zamiriše.
Ljudska bića pretvorit će se u eternu bajku genija i anđela, u kojima će da zadrhti iznevjereni san slikara i vajara, i ljepota cijele one umjetnosti koje nema.
Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac*.
Jer tu sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav.
Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih mogućnosti.Kroz novu ljestvicu naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače.
Od korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: - Ja sam majka hraniteljica i oda zla braniteljica...
Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva.Vrela će da zarominjaju na sve strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša.
Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda.Kroz
visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti.
Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima.Oblik će već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo.
Ali najveće čudo, ljepota ljepota, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala,
vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva.
I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana;
sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda.
preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu;
i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao.
II
Ti si već gledao kako iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama,
i kako izvrcava i kovitla se slijepobijela vijavica.
Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše - i doznao da magla protančava mozak i popravlja loše perspektive brda i dolina.
Ali trebao si da sačekaš začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove
u smislu obećanja;
najmlađe sunce u žaru i srcu plamenoga suncokreta, da prospe plave, plave
ljubičice i plave, plave rasplinute - čupave ? - kaćune.
Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja) ;
jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih
stvari kakve jesu: Ljubav i Dobrota
III
Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslina. Putem koračaju krotki magarci, a mnogi snažni parip i mazga strpljivi su za ljudsku korist.
Spavaj, spavaj, dijete. Sreće češ imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.
Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I
snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.
Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru.
Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode.
Ozbiljnu rabotu tebi će da najavi škripanje kola i pometnja u mlinicama. Pa utješi se da je most u patnju staza oslobobođenja.
Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih kneginjica;
tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja;
jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se sije, da se ore, da se žanje, da se sadi;
jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako kukavno....
Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve s moštom i kotla gdje se rakija peče.
Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde; jer je daleko od sna do jave; jer ima milja od Jadrana do Pacifika.
IV
Ti spavaš dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike bašte od stakla, nemirne rijeke od žive.
Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže od vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića.
Buktinja, 1926
Svakidašnja jadikovka
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !
Notturno
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vijeđe pote:
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strašna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći:
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.
Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Visoki jablani
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...
Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.
Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida!
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava
Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.
Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.
Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!
Vječni prsten
Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;
jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.
Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;
samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.
--Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.
Pariz, 1918.
Odlazak
U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
Slaboća
Po ovoj magli,ovoj kiši-
o pjano srce, ne uzdiši.
Ti ljubilo si uzaludu,
a sada išteš rodnu grudu,
i tvoja čežnja, vapaj roba,
traži odnekud pokoj groba.
-Tu ću skoro da izdahnem,
tu ću skoro da usahnem,
na našem plavom, plavom valu,
na našem bijelom , bijelom žalu;
i sve ću naći što sam trebo
pod tvojim svodom, Sveto Nebo,
plaveti sunca i vedrine
nad zemljom stare domovine.
Trideset godina putovanja
Anđele, pogledaj natrag kući
i plači;
no meni pusti da budem jači;
ja neću ući.
Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
I u bijedi ima radost
što nema mreže.
Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.
Čemu se vraćati na stara mjesta?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.
Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.
Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva
Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači.
Ja neću ući.
Igracka vjetrova
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Autoportret
Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.
No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...
Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme...
Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta...
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica -
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.
Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje -
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.
Kolajna I
Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.
Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje
*
Dosta je laži ! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može;
tek ljubav žene, vidik neba
I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i -- čisto ravan put do sreće.
Kolajna II
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
Glibota, Natalija
Žužul, Ivana
Talaja, Ivna
IVNA TALAJA rođena je 21. studenoga 1967. godine u Makarskoj. Živi u Makarskoj, gdje radi na radio postaji Makarska rivijera. Javlja se u katoličkim listovima. Zastupljena je u antologiji U sjeni transcedencije (Zagreb, 1999.). Objavila je knjigu duhovnih pjesama Nebeska radost (Zagreb, 1996.).
NOVOROĐENI KRALJU
svako
je
slovo
pastir
koji
ti
se
klanja
u
nedogled
poškropljen
osmijesima
snježnih
pahulja
(prosinac 1993)
Radalj, Miro
Ujević, Mario
Lekić, Branka
Kutleša, Ilija
Zeljko Selak, Dragica
Džaja, Matko
Huljić, Vjekoslava
More Articles …
Page 1 of 9