Život na Dinari prema suncu i zvijezdama

Žitelji sela Uništa, Kijeva, Glavaša i sela oko B. Grahova, od davnina pa sve do 90-ih godina u ljetnim mjesecima svoj stočarski način življenja iz doline prenosili su na visove Dinare. Gore na planini bile su nastambe tzv. košare-kolibe (bunje) koje su danas, na žalost, većinom u ruševnom stanju. Najpoznatija mjesta gdje se nalaze kolibe su Uniški doci, gdje su svoje košare imali stanovnici sela Uništa.

Prema vrhu Dinare svoje kolibe imali su čobani iz Kijeva i Glavaša, i to na Podovima, Perića docu, Proplanku, Ruji i Ercegovačkim stajama. Ovce su se kupile od rodbine i prijatelja koji nisu imali svoje kolibe, a najveći broj blaga je dotjerivan iz okolice Perkovića, Šibenika, Drniša i Knina. Ovce iz okolice ovih primorskih mjesta zvale bi se "donjske ovce". Mjesto gdje su se one držale zvalo se "torina". Pripreme za boravak na Dinari počele bi već u proljeće kad su vlasnici torina izlazili i popravljali košare, bunare, torove i pritorke da na dan kad se stigne na torinu sve bude spremno za prihvat. Kupilo se kamenje s livada (tribile livade) i označavale izvrnutim busenom (zabranile se livade) što je značilo da se blago drži dalje od sjenokoše.

Bilo je pravilo da svi čobani moraju svoje stado istjerati na planinu do Petrovdana 29. lipnja i tada se u jutarnje sate iz sela kretalo put Dinare. Uz ovce i koze gonila se i ostala stoka, goveda i konji kao i gazdine svinje i kokoši. Sve se kretalo uz budno oko pasa, koji su uz pastire najbolji čuvari stoke. Dinara na taj dan oživljava. Čuje se pjesma, klepka i bronza, lavež pasa i glasovi pastira. Čovjek koji je doživio odlazak na Dinaru ima osjećaj da je cijeli svijet stigao na nju, jer na sve strane, gdje god pogleda, vidi ljude kako se dozivaju i dinarske livade preplavljene stadima ovaca i goveda.

Na torini nije bilo sata ni budilice. Vrijeme i život na Dinari ravnao se po suncu, mjesecu i zvijezdama. Izlazak zviježđa Vlašića i Štapa nije moglo promaknuti budnom oku maje ili iskusnom čobaninu, potom je slijedilo buđenje i ustajanje svih na torini, iako je vani još bila noć. Mnogi su se ravnali po "pivcu" koji je gazdu budio kukurikanjem u zoru, a gazda je budio i dizao ostalu pospanu čeljad.

Prije svanuća trebalo je mnogo toga napraviti, pripremiti sve za jutarnju mužnju, a pomusti je trebalo i po nekoliko stotina ovaca, kod velikih torina više od tisuću. Mužnja ovaca trajala je, ovisno o veličini stada, sat-dva i duže.

Nakon mužnje ovce bi se puštale na pašu, a u kolibama su ostajale maje koje bi pravile sir, kiselo mlijeko, skorup te ostale mliječne proizvode i pripremale ručak čobanima. Po kolibi se tada čula zveka lonaca, udaranje kablića i škipa u koje je "prisna" maja "razlivala" vareniku. Ovce bi se gonile vazdan na pašu, a pojile su se na lokvi. Najveća je bila Duboka lokva na uniškim vrsinama, a potom Bukova lokva na kojoj su prije Drugog svjetskog rata žandari morali uvoditi red. Žandari su imali svoju postaju odmah kod lokve i oni su tu stajali sve dok se ovce ne satjeraju kući u selo. Važno je bilo prvi s ovcama doći u neki od "ladova", gdje su ovce ležale od deset sati ujutro do četiri poslije podne dok su velike vrućine. Hlad se obično za manja stada pronalazio ispod bukve, dok se za velika stada zauzimala ravna i visoka glavica na kojoj je stalno strujao zrak. Svake godine čobani su morali "zaloviti lad"; koji ga zauzmu prvi, njihov je cijelo ljeto. Mužnja se ponavljala opet navečer, to je tzv. večernja mužnja.

Najsvečaniji dan na Dinari sigurno je bio 20. srpnja, Ilindan, jer je tada sv. Ilija, zaštitnik pastira. Tog dana fratar iz Kijeva dolazio bi na konju sa svojim pomoćnicima na Dinam gdje se održavala proslava sv. Iliji, služila sveta misa, blagoslivali čobani i blago. Slavljenje svetca zaštitnika svake godine održavano je u pećini na Dinari koja je uređena tako da izgleda kao prava crkva. Kad bi ovce otišle u "lad", čobani sa svih torina i od košara došli bi na misu u pećini, a maje bi stizale s djecom donoseći svoje proizvode na kušanje i ocjenjivanje. Mnogi nisu mogli stati u pećinu te bi posjedali ispred ulaza. Svi bi se zajedno molili svom zaštitniku sv. Iliji. Običaj je bio da svatko donese grumen ili dva sira i taj sir se darovao fratru i ministrantima. Obvezno se taj dan jela janjetina, sir i ostali mliječni proizvodi koje bi spravljale vrijedne dinarske maje. Tada bi, nakon pohvale za umijeće sirenja, fratar blagoslovio prinose i blago, a zatim se na ledinama okolo "crkve" započinjalo s natjecanjima u starim igrama koje su se igrale na Dinari. Najčešće su igrali kevanjc, umićavanje, pločanje, uz čobansku svirku na diple, kavelu, gusle, svirale a na kraju bi obvezno pjevali ojkalice. Kada bi se uhvatili u kolo, igrali bi staro kolo, poskočicu, i žene bi igrale živo kolo. Kada će sunce brzo za Ošljak (za Dinaru), fratru je to bio znak da mora nizbrdo prema Glavašu i Kijevu, a čobanima da se približava mužnja i novi dan kada će opet sve ispočetka.

Pravilo je bilo da se do sv. Ilije sve livade pokose i sijeno 'sadije' u plast ili se 'otjera' kući. Onaj tko nije pokosio do tog dana nije mogao tražiti naknadu štete, jer su se ovce puštale da pasu po svim livadama.

Godine 1941. zabraniše fratrima da drže misu na Dinari i sve do 20. VII. 1999. gore nije bilo riječi i službe Božje. Na blagdan sv. Ilije godine 1999., Glavašani skupa s fra Jakovom Prkelom iz Kijeva organizirali su ponovno služenje mise na Dinari. Nadamo se da se taj običaj Hrvata s Dinare više nikad neće ugasiti i da ćemo svake godine na Ilindan slušati Božju riječ na danas, iako bez čobana i blaga, vječno hrvatskoj Dinari.

Slavko Galiot