Dalmatinski pokućarci

Naši najpopularniji pokućarci - putujući trgovci potječu iz Dalmacije. Oni sa svojom košarom na ramenu, svojim dućanom, znadu obići ne samo cijelu Hrvatsku i Balkan, već ih se nađe i u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Francuskoj i bivšoj Austriji. Od rane mladosti hodaju oni po svijetu sa štapom i kovčežićem na tbuhu. Skromno žive, trošeći za svoju hranu po par Kuna na dan, a sav zešteđeni novac šalju kući. Pokućarce zovu i "galanteri" jer prodaju galentarijsku robu: češljeve, igle, noževe, novčarke, razne filigranske umjetnine, lule, ogledala, slike, britve i td., dakle, tvorničke proizvode. Pokućarenje u današnjem obliku staro je kojih 90 godina.

 

 

Ali, i prije su oni trgovali. Kako vele, još za doba Marije Terezije.Kako su onda živili na granici Turske, bili su se već onda bavili trgovinom. Iz Austrije su vozili u Bosnu sol, čohu, rakiju i južno voće, a odande stoku i žitak.

Poslije aneksije Bosne, Imoćani su obučeni u svoju narodnu nošnju prodavali bosanske orjentalne filigranske - kujundžijske - radove po Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Za strance bila je egzotična ta orjentalna roba, kao i kršne Mate i Ilije obučene u svojoj nošnji. Prvim pokućarcima smatraju se ljudi iz zapadnog dijela imotske krajine koja je gola, pusta, neobrađena, i to iz sela Lovreća i Studenaca. Odatle se pokućarenje razišlo po okolnim kotarevima. Danas se tim bave ljudi iz općina Imotskog kotara, manje iz sela Vinjana, Podbablja i Runovića. Dalje sva mjesta Sinjskog kotara. Livanjski kotar nije sav pokućarski već samo 20-300 ljudi iz Podgradina, Podura, Grđevica, Gregurica i Golinjeva. Splitski kotar daje pokućarce iz sela Žeževica, Katuni, Povilo, Blato na Cetini i Opanci. Duvanjski ili Tomislavgrad kotar šalje pokućarce iz ovih sela: Vinica, Buško Blato, Grabovica, Prisoje, Korita, Roško Polje, Kolo, Stipanjići. Ali, danas se bave pokućarenjem i oni koji su se preselili u plodnije krajeve na pr. u Bugojno, Doboj, Derventu, pa Srijem. Dakle, to je već postala navika, a ne nužda koja je došla iz siromaštva okolice.

Pokućarski život po svijetu trebao bi zapravo početi sa 24 godine života jer samo u tim godinama izdaju općine pokućarima knjižice po kojima imaju pravo pokućarenja. Međutim, već sa 18 g. ide Dalmatinac u svijet sa košem na ramenu i tako putuje i prodaje sve do 50. godine. Ako se zapitamo pa koliko ima naših pokućaraca, onda je teško na to dati siguran odgovor. Jedni računaju da ih je oko 7.000, drugi kažu da ih ima čak 15.000. Iz Imotskog i okolnih sela ima ih po svijetu 1.500 ljudi. Iz samog sela Lovreća ima 600 pokućaraca koji su 1929. zaradili 5 milijuna dinara. To je čisto bez troškova odijela, hrane i td. Znači da je u to doba svaki zaradio 8.250 dinara godišnje. Ante Bilić pišući o njima računa da ih ima 15.000 koji se bave pokućarenjem, pa dolazi do toga da su te godine zaradili 120 milijuna dinara. Ali, nisu to zaradili u državi, nego vani u svijetu. U Sloveniji ih nerado puštaju da trguju. Osobito su ih proganjali za diktature. Italija ih ne prima. Međutim, 70% od gore spomenutog novca zarađeno je vani u Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Mađarskoj, bivšoj Austriji i Francuskoj.

Najbolje godine zarada bile su godine 1920. - 1930., onda se dosta prištedilo pa je pokućarac sagradio sebi kuću, staju, zahod, ogradio vrtaču, podigao školu, crkvu u selu i td. Od onda bivalo je sve slablje. Bilo je, pače, dana kada Dalmatinac nije mogao u svijetu da živi od prodaje "galanterije", u tom slučaju on se prihvatio posla pa je radio kao obični radnik, ali vratio se kući. Za njeg obitelj je svetinja, moral je visok, porođaja ima mnogo. Vremenom i kod njih dolaze slablje generacije, gradski život, teško potezanje po seockim štagljevima i štalama, hrana od malo kruha, mlijeka i čvaraka djeluje i na njih. Oni pokućarci koji su preselili u Srijem i Bosnu, u prvoj generaciji imaju tamo isto tako brojnu djecu kao što su imali u kršu gdje se bogatstvo cijeni po broju djece koja će ići u svijet donositi zaradu.