Imotski pokućarci

Dr. Lovre Katić

GalentariO sv. Jakovu i o Božiću, u mirno doba, jurila su negdja kola, a kasnije samovozi od Sinja prema Imotskom. Veselje, pjesma, pa i obiest odjekivali su, kud su ta vozila prolazila. Znalo se: vraćaju se „galantarijaši" kući. Tako zovu pokućarce. Puni su novaca, a žele, da se pokažu i više nego ga zaista imaju. Sv. Jakov je glavni blagdan u Cisti. Iz obližnjih sela nagrnu „galantarijaši" sa svojim obiteljima. Prije prvoga rata posjedali bi za „jelovu dasku" - to jest za sto u krčmama, što se nižu uz cestu. Vino se je manje pilo, a više pivo, jer to nije domaće, pa se smatralo gospodskim pićem. Kad se već galantarijaši zasitili piva, onda se natjecali tko će više flaša proliti ili razbiti. Donieli su taj obiestni običaj iz svieta. Poslije rata, kad im je bio zatvoren put u mnoge zemlje, te se i dobitci otanjili, nestalo je te obiesti. No ipak, donosili su pokućarci iz svieta razne nakite i druge predmete seoske razkoši. Njihove žene i djevojke odievale se poluvaroški, a na pol seoski. Svilene čarape, kratke suknje, postole mjesto opanaka, svilene marame pokrivale su glavu. I gospodska se šetnja uvela, samo što su se utrkivale, tko će brže, mjesto da se lagano šeću.
Kako pokućarac prispije u selo na povratku iz širokog svieta, obuče najbolje odielo - pa eto ga k župniku u pohode. Osobito će mu biti milo, ako ga župnik počasti čašom vina, ne što bi on bio željan vina, već on to smatra čašću i da ga uvažuje. Ako je prije odlazka u sviet posudio novac, to ga tada pošteno vraća, a u znak prijateljstva i ljubavi donio je župniku i dar iz svieta. Kod jednoga moga prijatelja, kojemu sam svakoga ljeta dolazio u pohode, moglo se naći množtvo ovih darova: novčarka, listnica, kožnatih rukavica, noževa, britava, štapova na oblik sjekirice, satova s lancem i čaša. Sve su to donieli i darovali pokućarci na svome povratku kući.
Sa župnikom i učiteljem voli se pokućarac držati po prijateljsku. Smatra on sebe školovanim čovjekom, jer je prošao mnogo zemalja i svašta vidio, što nisu ni učeni ljudi vidjeli. Koliko mu treba, pokućarac govori nekoliko jezika, pa se nađe, ali samo riedko koji, te će hiniti, da je zaboravio hrvatski.
Došla dvojica, trojica k župniku, pa nakon duga razgovora, jedan se sjetio, da mu treba list papira i omotnica. Moli župnika da mu dade, ali tobože ne zna hrvatski to kazati, te će: „No, da, na, molim, no - i obrće se svome drugu - no, kolega, kak' se to kaže, no, a da: klopka! No riedki su takovi. Ne sjećam se, da sam ih čuo govoriti medu sobom njemački ili talijanski ili koji drugi jezik. Naprotiv, povratnici iz Amerike redovito govore međusobno ono dvadesetak engleskih rieči, što ih nauče.
Razlog je tome, što je imotski pokućarac praktičan i realan čovjek. On je trgovac i konačno mnogi se smiri i napusti svoje lutanje te sagradi kuću i namjesti dućan raznom robom. U Imotskoj krajini naći ćete (u mirno doba) velikih kamenih kuća, čitavih dvorova, a u seoskim dućanima razne trgovačke robe kao usred grada. Podigli su i mlinove na naftu.
Kad je pokućarac obskrbio svoju obitelj svime, da može mirno dočekati zimu, opet odlazi u sviet. Kupe se i dogovaraju te kao lastavice prid jesen odlaze u jatu, a nigda pojedinci. Nevolja ih je naučila, da se međusobno pomažu.
Pokućarac počinje svoj posao vrlo rano, već u osamnaestoj godini - a uči se kod starih iskusnih drugova. Stoga se mladi u svietu drži koga starijeg rođaka. S njim odlazi, s njim se i vraća opet kući o Božiću, jer gotovo svi žete božićevati na svome ognjištu. O Uzkrsu ponovno kreću u sviet.
Osobito vole svoj rodni kraj, pa se i ponose svojom Imotom. Nijedan nije doveo ženu iz tuđine, već se žene iz svojih sela, gdje znadu za rod i pleme svoje stopanjice.
Pitat će me tko, jesu li pokućarci donieli kakvih mana. Koliko su obišli svieta i u kakve prilike zapadaju, može se kazati, vrlo malo. Obiteljski im je život uzoran, hrvatsko narodno i vjersko čuvstvo čvrsto i plemenito, ljubav prema rodnom kraju iznad svega, ne opijaju se, a čuvaju se na osobit način, da ne unište svoje zdravlje i razruše obitelj razvratnim životom. I danas je Imotska krajina na glasu zbog liepa soja i plemenite krvi. Nije se tamo naš narod izkvario. Kuće su pune djece, koja su ponos i nada roditelja. Okat je naš Imoćanin pa dobro opaža, te sam ga čuo više puta govoriti: „Naš je sviet svetac prema drugima, a osobito našem svećenstvu svaka čast". Okat je pokućarac. Vidi on na kupcu, je li „njegov", pa po tome i zacieni svoju robu. Jednom na parobrodu jedna djevojčica traži da joj otac kupi nekakvi lanac. Pita otac za cienu - naravski vrlo visoka. Odbija, ali pokućarac ne popušta, jer vrlo dobro zna, da otac djevojčici mora izpuniti želju i zaista gospodin je kupio bezvriedni lanac za visoku cienu. To je trgovačka psihologija, a i trgovački moral. U tome ne ću hvaliti pokućarce.
Ima on u trgovini svoje čudne nazore, g Prodaje vam britvu - a kako je opisuje, nije nego što je prisloniš na lice, a dlaka, kao perje na vjetru, nestaje.
Ciena? Dabome deset puta veća nego vriedi. Čudiš se, a pokućarac se kune i preklinje: „Sve mi izgorjelo, ako više mene ne stoji!" I zaista stoji više njega, jer ju je podigao više svoje glave, dok to govori.
Kako su nastali pokućarci. I to je zanimljivo. Pred kakvih šestdeset godina najviše je prosjaka bilo iz Imotske krajine, Uto postade narodnim zastupnikom svećenik i profesor Vergil Perić, rodom iz Imotske. Sramota mu bila, što njegov kotar na zlu glasu, a žao mu naroda, koji mu toliko bio privržen, da ga je uviek sve do smrti birao bez ikakve agitacije. Kao zastupnik na carevinskom vieću u Beču izposlovao on Imoćanima, da se mogu baviti pokućarstvom i tako se dali na ovu vrst trgovine, a brzo se raštrkali do u Švedsku i Norvežku.
Na raznim ih mjestima nalazite, ali najviše na kolodvorima, vratima tvornica (osobito subotom, kad radnici primaju plaću), po gostionama, na svim mjestima gdje ljudi čekaju. Dosada čekanja dovodi pokućarcu mušteriju. Psiholog je on!
„Dalmatinac Mate" rugaju se ljudi, ali taj Mate pametniji je od svih onih. Koji mu se smiju.

Don Lovre Katić, 1887. - 1961.
Katolički svećenik, arheolog, povjesničar i publicist. Bavio se ranosrednjovjekovnom poviješću Hrvatske i crkvenom poviješću.