Duhanska stanica

Godine 1885. viši financijski savjetnik pri bečkome ministarstvu i poglavar duhanske uprave u Bosni i Hercegovini Sperk, rodom Čeh, došao je u Imotsku krajinu poradi proširenja sadnje duhana. Imotski je seljak primio novu granu gospodarstva jer je za proizvod imao siguran novac. Trebalo se držati stalnih propisa kod sadnje i pospremanja do predaje u Duhanskoj stanici.

Ispočetka, unajmljivali su se privatni magazini za smještaj duhana. Kako je imotski duhan dobio na svojoj kvaliteti u austrijskom carstvu, svake se godine sadnja povećavala. Napokon se odlučilo graditi posebne zgrade i magazine za spremanje duhana. Počela je gradnja prvog velikog magazina 12. lipnja 1888. godine. Deset godina kasnije – 1898. – zida se i drugi magazin, upravna zgrada i ostali dijelovi duhanskog pogona. Kod gradnje duhanskog kompleksa vodilo se je računa o cesti koja je Imotski spajala s Hercegovinom. Taj značajan put imao je ići današnjom Ulicom Kralja Zvonimira. Zgrade Duhanske stanice povezane su cestom kojom se ulazilo u magazine, dolazilo do upravne zgrade i ostalih objekata. S južne strane ceste stajala je krasna upravna zgrada, koja i danas postoji te dva velika magazina koji danas prazni zjape. Sa sjeverne strane i danas stoji također krasna zgrada, pretvorena u Gradski muzej. Nekada je oko nje bila šumica gdje su radnice ostavljale svoje zovnice sa suhom hranom. Nalazila se također prizemna kućica za smještaj vatrogasnih naprava, kočija i štala za konje. Poslije Drugoga svjetskog rata odlučeno je da se ta cesta ispravi, proširi te postane glavni izlaz iz Imotskoga prema Hercegovini. Poremetio se je krasni uređaj parkova, dvorišta… Sve se moralo skratiti i prostor ustupiti novoj glavnoj cesti. Duhanska stanica za sadnju je duhana isplaćivala siguran novac i skoro jedinu novčanu pomoć imotskom zemljoradniku. Osim toga, zapošljavala je velik broj radnika i radnica.

Fra Vjeko Vrčić