Bjelonogi rak (Austropotamobius pallipes)

Bjelonogi rak (Austropotamobius pallipes)Bjelonogi rakovi pripadaju nastarijem rodu europskih slatkovodnih rakova i nastanjuju područja od Atlanskog oceana do Jadrana. Po zadnjim molekularnim istraživanjima upravo bi područje istočne obale Jadrana moglo biti izvorišno područje jer rakovi s našeg područja pokazuju najveću međusobnu genetsku raznolikost. Na žalost zadnjih desetljeća bjelonogi rakovi brzo izumiru iz skoro svih vodotoka pa su tako u jesen 1997. nestali i iz naše rijeke Vrljike. Još su opstali na uzvodnijim područjima Prološkog Blata i Badnjavica pa do Tribistova, te nizvodno u pokojem pritoku rijeke Tihaljine / Trebižata, ali u malom broju i na vrlo uskim područjima te postoji velika opasnost da u potpunosti nestanu. Još se ne zna točan razlog nestanka, ali najvjerojatnije je to sve veće zagađenje (septičke jame, kanalizacije, pesticidi, insekticidi..)  i devastacija riječnih tokova (sječa stabala uz samu obalu, betoniranje obale, izgradnja cesta, kuća, tvornica i drugih objekata pokraj rijeka i jezera) , a rakovi su poznati kao jedna od najosjetljivijih vrsta na bilo kakvo zagađenje tako da služe i kao bioindikatori čistoće voda. Izlovljavanje bjelonogih, plemenitih (Astacus astacus) i rakova kamenjara (Austropotamobius torrentium) je zabranjeno u RH osim u znanstvene svrhe. Dozvoljen je jedino lov na uskoškarog raka Astacus leptodactylus) kojeg se može naći u donjem toku rijeke Save te nove alohtone i invazivne sjevernoameričke vrste poput Pacifastacus leniusculus,  Orconectes limosus,  Procambarus clarkii koje tek pristižu iz Mađarske i Slovenije i prijete račijom kugom (Aphanomyces astaci) domaćim vrstama rakova

Mario Žužul

 

Predstavnici ove vrste su zeleno-brončane do sive boje s blijedom trbušnom stranom. Narastu do 14 cm, a mužjaci su uvijek veći nego ženke iste starosti. Na gornjoj strani karapaksa, iz očiju posjeduju samo jedan par postorbitalnih grebena. Merus trećeg maksilipeda je na cijelom unutrašnjem rubu prekriven trnovima ili samo u vanjskoj polovici nosi 1-3 trna. Rostrum je trokutast, a iza cervikalne brazde nalazi se jedan do nekoliko jače izraženih trnova. Cijela površina karapaksa je hrapava, a vrh prvog para gonopoda je često nesimetričan. Endopodit drugog gonopoda ima na bazi dobro razvijen talon. Spolnu zrelost obično dosežu u 2. ili 3. godini života, kada im je totalna duljina od 5,5 do 6,5 cm. Brzina rasta je određena brojem presvlačenja koji ovise o temperaturi vode. Ako je temperatura vode viša i ako postoji obilje hrane životinje će brže rasti i prije postići spolnu zrelost. Broj pleopodalnih jaja ovisi o veličini ženke i vrijednosti se kreću od 25 jaja (za ženke totalne duljine od 4,7 cm) do 50 jaja (za ženke totalne duljine od 8,1 cm). Juvenilni rakovi se izliježu od kasnog ožujka do kraja svibnja, a bjelonogi rakovi se pare u listopadu.

G. Klobucar, PMF