Ugor, jegulja (Anguilla anguilla)

U Imotskom vjerojatno nestala vrsta. Mogla se je naći do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a kasnije vrlo rijetko. Zadnji primjerak uhvaćen prije desetak godina u Prološkom blatu. U Hrvatskoj na crvenoj listi rangirana kao kritično ugrožena vrsta.

Klasifikacija: Red: Anguilliformes 
Porodica: Anguillidae  
Morfologija: Leđna peraja: 245-275 šipćica
Podrepna peraja: 176-249
Prsna peraja: 15-21
Repna peraja: 7-12

Jegulja ili na latinskom Anguilla anguilla Linnaeus, 1758 ima izduženo zmijoliko tijelo prekriveno sitnim ljuskama. Iza izdužene glave nalaze se prsne peraje te jedna cjelovita peraja nastala spajanjem leđne i podrepne peraje s repnom perajom. Kako jegulja postaje starija, leđa prelaze u gotovo crnu boju, a trbušna strana tijela poprima srebrnkastobijelu boju. Tijelo je obavijeno debelom naslagom sluzi, te ova riba može po vlažnoj travi prepuzati iz jedne vode u drugu. Pretežno je aktivna noću, a hrani se različitim vodenim beskralješnjacima, ličinkama riba i žaba. Živi uz dno, u različitim pukotinama ili ispod kamenja. Široko je rasprostranjena vrsta koja naseljava većinu europskih vodotoka koji se ulijevaju u Atlantski ocean, Sjeverno, Baltičko i Sredozemno more. U Crnom moru je pronađena oko Bospora. U Hrvatskoj ova vrsta naseljava vodotoke jadranskog i crnomorskog sliva. U jadranskom slivu je autohtona, a u crnomorskom slivu alohtona vrsta. Američka jegulja (Anguilla rostrata) je vrlo slična našoj europskoj jegulji (Anguilla anguilla).

Obično naraste 40 – 60 cm, ali lovljeni su i primjerci dužine 2 m (KOTTELAT & FREYHOF, 2007). Takve, velike jegulje teže oko 4 – 5 kg, dok su manje dosta lakše i teže oko 0,6 – 2 kg. 

Meso je jegulje vrlo ukusno, ali masno i teško. Krv joj je otrovna jer sadrži ihtiokemotoksine, ali se kuhanjem ili pečenjem taj otrov rastvara - na temperaturi od 58°C.

Jegulje su katadromne selice i razmnožavanje je vezano isključivo uz more. U Europskim rijekama postaju spolno zrele od 9-30g života te kreću na jednogodišnje putovanje prema Sargaškom moru u Atlanskom oceanu gdje se skupljaju u jata i mrijeste. Iz jajašaca se razvijaju ličinke (staklarke) koje golfska struja nosi natrag u Europu. Nakon treće godine putovanja i veličine od oko 75cm se metamorfoziraju u staklastu jegulju, a u četvrtoj se mlade jegulje vraćaju u rijeke iz kojih su njihovi preci otišli na mrijest.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas broj europskih jegulja pao je za preko 90% i još se ne zna koji je od mnogobrojnih faktora onečišćenja (zagađenja rijeka, brojne riječne brane i hidrocentrale, promjene golfske struje, PCB (poliklorirani bifenili) zagađenja...)  najviše utjecao na takav pad. Od osamedesetih razvijena je tehnologija uzgoja jegulja i danas se u Europi godišnje uzgoji i proda preko 10 000 tona.

Jegulja, odnosno imotski ugor bio je od davnina gastronomski cijenjena riba. Kao dokaz tome prilažemo par citata iz starih putopisa i zemljopisnih opisa:

Pošto napustimo Imotski, presjekli smo polje u pravcu sjeverozapada prešavši most na Vrljici, pa zatim udarili prema zapadnom kraju Prološkog jezera, na glasu po jeguljama koje se smatraju boljim od jegulja u Neretvi, te se šalju u razne gradove na veselje sladokuscima.

J.G. Wilkinson, Dalmatia and Montenegro, London, 1848. Preveo s engleskoga: Mate Maras

U dno Proložačkoga polja slievaju se vodurine (najpače potok Topol), koje ga podušivaju. Nekoć je tuj bilo ždrielo, koje je vodu gutalo i ljeti polje osušivalo, ali u vrieme turske navale zatvoriše ga i svaki mu se trag zameo. U sred ove vode (blata) zeleni se krasni otočić Proložac, gdje su nekoć franjevci imali samostan, te se kasnije u Imotski i Omiš preselili. Na sred polja opet je veliko poljsko jezero, uviek jednako razom površja napunjeno vodom iz kojega se na mahove pomaljaju glasoviti ugori.

Šimun Milinović, jezera naokolo Imotskog polja, Vienac VIII/1876, str. 802-804

Vrlika je mala rieka ponornica. Izvire, kako smo vidili, na podanku lieve kose, pa se nizbrdo poljem sporo vijuga i od Mujića polja prima jugoiztočan pravac spored desnom kosom, te nakon nešto više od 20 km ponire podno polja. Nije duboka, ali je bogata pastrvom, masnicom i platicom; imade u njoj i raka, a nađe se i po koja jegulja. U koritu je mulja, trave i pieska, pa riba ima obilno hrane, a može da se lako sakrije i mriesti.
U Proložkom Blatu, osim mršave masnice i platice, ulovi se debelih i ukusnih jegulja. U Lokvičićkom jezeru ima platice, u Knezovićevu masnice, pa i u bliznacima jezerima ima ribe, a sladkovodnih školjka u ovim jezerima i u Blatu. U Crljenom jezeru kod Imotskoga imade gaovice, pa i u onome uz varoš, pošto je pred malo godina ubačena radi razplođenja. A od pravoslavne crkve, u čijoj se blizini g. 1890. našlo množivo starog novca, pa sve podankom lieve kose nizbrdo do Gruda u Hercegovini, kad nabujaju vrela, izbacuju gavune i gaovicu, a kad presuše, tad nestane ribe.

Ivan Bulić, Imotsko polje, Narodni list, LV/1916., br. 68 str.1

Ribolov u Imotskoj krajini ima veće značenje samo za stanovništvo oko Blata i oko rijeke Vrljike. Tu se tijekom godine ulove manje količine ribe i žaba.
Naročito je dobra pastrva iz Vrljike i ugor iz Blata. Imotski ugor je posebna vrsta ribe kojoj po okusu ima malo ravnih. Stoga je imotski ugor ranije dospijevao i u Beč. Šteta što je veoma rijedak i što se teško lovi. Njegovo i pastrvino meso na velikoj su cijeni. Težina dosad najveće ulovljene pastrve iznosila je 7kg, a ugora do 10kg.
Ante Ujević, Imotska krajina, 1953., drugo izdanje 1991., str. 35


Izvori:
Imotskom krajinom - putopisi i zemljopisni opisi, Matica hrvatska, Imotski 1996.

http://zasticenevrste.azo.hr/vrsta.aspx?id=143

http://www.biol.pmf.hr/e-skola/odgovori/odgovor257.htm

http://www.ribe-hrvatske.com/images/Anguilla%20anguilla/untitled.htm

http://hr.wikipedia.org/wiki/Jegulja

http://en.wikipedia.org/wiki/European_eel

http://www.ribolov-osijek.com/O_ribama/Jegulja.html