Geološke značajke

Od početka stoljeća istraživan je sastav i razvoj zemljišta Imotske krajine posebno zanimljive zbog mnogih krških jezera. Josip Roglić je obradio u potpunosti fizičke i geografske osobine, klimu i biljni pokrivač Imotskog polja 1937. godine. Njegova radnja postala je temelj svim kasnijim istraživanjima. Mnogi istraživači utvrdili su kako je Imotsko polje zatvoren tip područja s vlastitom hidrografskom mrežom, jer ima posebne morfološke i hidrogeološke osobine.

Naslage polja su kvartalne starosti sastavljene uglavnom od lapora, gline, pijeska i šljunka. Kako nema neogenskih naslaga, polje je nešto mlađe od drugih dijelova Dalmacije. Njegovi rubni dijelovi na sjeverozapadu i sjeveroistoku obiluju propusnim vapnencem koji omogućuje stvaranje vrtača pa i vode (jezera). Naprotiv, jugozapadni i jugoistočni rub izgrađen je dijelom od dolomita i dolomitskih vapnenaca. Izvori i jezera nalaze se na sjeveroistočnom rubu dok su na jugozapadnom rijetki a na jugoistočnom ponori (Šajnovac). Sliv voda je djelomično zajednički. Većina izvora su uzlaznog tipa, a jezera dobivaju vodu s dna ili iz nižih strana. Istim podzemnim putem gube vodu i jezera osim Prološkog blata čiji se višak ulijeva u Jarugu, a odatle dalje u Vrljiku. Ujević je u svojoj knjizi “Imotska krajina” upozorio na temelju pučkih pričanja na rezultate potresa iz 1942. i 1946. godine koji su u Lokvičićima izazvali prolom tla i u Blatu stvorili nekoliko dubokih šupljina, što pokazuje da postoje »ogromne podzemne šupljine ispod jezera«. Nađeni su i kondonski oblici i iliociprisi, rodovi Cytherissa, Limnocythere i Paralimnocytere. Zaključeno je na temelju mnogih istraživanja kako su u doba pleistocena postojala jezera ili manje stajaće vode s muljevitim i pjeskovitim dnom, relativno bogatim životinjskim i biljnim svijetom.