Crveno jezero

Zasebnu i najvažniju grupu krških oblika, u neposrednoj blizini SI i SZ odsjeka, kojim obod kontaktira s dnom zavale Imotskog polja su duboke bunaraste ponikve čiji je otvor više ili manje kružnog oblika. Ukoliko postoji duža os, različitog je pravca, bez koincidencije s pružanjem slojeva (J. Roglić, 1938). Dubina im je u usporedbi s promjerom otvora vrlo velika, tako da gledane iz daljine izgledaju kao ogromne jame.
 
Najznačajnije je Crveno jezero koje se nalazi SZ od Imotskog (cca 1 km). Oblikovano je na pregibu kojim se fluviokrška zaravan Gornjeg Prološca spušta prema dnu Zavale. Sjeverni najviši obod ima apsolutnu visinu oko 500 m, a južni najniži oko 415 m (J. Roglić, 1938). Promjer ponikve u pravcu SZ - JI iznosi oko 310 m, a u poprečnom oko 215 m, tako da je ponikva u vrhu neznatno izdužena u pravcu pružanja slojeva (J. Roglić, 1938). Strane jezera spuštaju se naglo bez prijelaza, gotovo pod pravim kutom, u odnosu na okolnu zaravan. Samo joj se JZ stana nešto razlikuje, blaža je. Promjer vodene površine iznosi oko 200 m, a cjelokupnog udubljenja oko 0,03 km2 (J. Roglić, 1938). Strane jezera osobito sjeverna i zapadna, crvenkaste su boje zbog prisutnosti zemlje crvenice. Otuda i naziv jezera. Voda u jezeru ne pokazuje znakove kretanja. Sjeverna, zapadna i donekle južna strana, gotovo je vertikalna, a samo je JI strana u donjem dijelu točilo ispunjeno velikim siparom. Za srednjeg i visokog vodostaja sipar ne dopire do vode. JI proširenje je ostatak jedne stanje ponikve koja je postala dio novourušene ponikve, odatle i duža os SZ -JI (J. Roglić,1938). Pristup do vode je moguć uz veliki oprez za visokog vodostaja kad razina vode dopire gotovo do sipara. Razina vode varira između 285 i 320 m apsolutne visine tako se visina “suhog” dijela ponikve kreće između 95 i 130 m, a prema najvišem rubu između 180 i 215 m (J. Roglić, 1938). Prema izmjerenoj dubini dno jezera nalazi se samo 19 m iznad morske razine (J. Roglić, 1938). Izgled ponikve, spiljski kanali i vertikalni pad ukazuju da je SZ strana vrlo mlada i da se ponikva u tom pravcu razvijala. Sa strmih strana često se urušavaju kameni blokovi, što potvrđuje da je ponikva još u procesu rasta. Ponikva zbog svoje velike dubine (490 m) ima više osobine jame nego ponikve i u mnogome se razlikuje od ostalih ponikava na obodu polja.
 
Postavlja se pitanje zašto se ovakvi oblici mogu naći grupirani samo na određenim dijelovima oboda polja i čime je uvjetovan njihov nastanak. Prema Rogliću (1938), to se može protumačiti osobinama dolomitnih naslaga i njihovim kontaktom s vapnenačkim stijenskim kompleksom, pa podlogu, a u kontaktu s vapnencima, oblikovani su mnogi podzemni kanali i šupljine. Krški oblici u dolomitu blaži i sa slabije razvijenom vertikalom. Na mjestima podzemnih krških ulegnuća u dolomitu ostajao je vapnenački pokrov bez podloge, što je najvjerojatnije uvjetovalo njihovo urušavanje. Oblikovanje podzemnih šupljina vršilo se i na onim mjestima gdje je voda nailazila na zapreke u daljnjem horizontalnom kretanju, zbog čega je vršila jak pritisak na strane šupljine i preduvjetovala urušavanje (J. Roglić, 1938). Ovo objašnjava i pojavu estavela na dnu udubljenja nekih ponikava (M. jezero, Jezero, Krenica). Destruiranjem dolomitskih jezgri u vapnenačkoj masi oblikovale su se manje podzemne šupljine, čijim otvaranjem su nastale manje bunaraste ponikve. Pojava im je vezana za međuprostor između većih ponikava. Veliki broj ovakvih ponikava po obodu koincidira s prijašnjim postojanjem većeg broja vrela od Imotskog prema D. Vinjanima. Ponikve su poredane u jednom nizu pravca SI - JZ, koji produžava gornji tok Ričine prema JZ, tako da se dobija utisak djelomičnog urušavanja terena podzemnog kanala (J. Roglić, 193 8). Pored toga u ovom je dijelu ljuskavo izvijanje zaravni Gornjeg Prološca bilo najintenzivnije. Zbog ovog izvijanja u naslagama vapnenca nastalo je drobljenje te nije moguće odrediti slojevitost; tek se pri samoj razini vode u Crvenom jezeru vide pravi tragovi slojevitosti.
 
Slaven Zdilar