Crtice o Gajtanu

gajtan-kristic

Priča o Gajtanu, Dinko Štambak, Djetinjstvo (ulomak)

Ponekad bi se zaustavio pred radnjom, pred ćepenkom na kom je uvijek netko sjedio, slavni Gajtan, Gajtan Krištić, rod, mnim, mom splitskom učitelju. Gajtan je najavljivao svoj ulazak u Imotski laganim urlanjem koje je raslo u pravo urlikanje, vučje zavijanje, lisičje štektanje.

»Prispio je Gajtan«, govorilo se po mjestu, govorkalo pred školom, šaptalo u razredu. Ajde jednu o njemu. Šešir, sad šešir, sad vojnička kapa propale Austro-Ugarske, ponekada turban, a na šeširu, kapi ili turbanu repić kokošji, sokolov, vučji, lisičji ili stručak kadulje ili smilja ili bilo kojeg planinskog cvijeća, jer Gajtan je neumorno gazio planinama, prelazio pješke i Biokovo, spuštao se k moru kod Makarske.

Po leđima i prsima - pravi svetačko-vojnički parastos: i medalja svetačkih i ordena austro-ugarskih, talijanskih a možda i turskih. Gajtan je živio na cesti, bogazu, oputini, a ulazeći u sela i gradiće, urlikao je a onda je držao »prodiku« koja bi počinjala rečenicom iz evangjelja a završila tko će znati čime. Ona mimika dok je propovijedao: ono mijenjanje glasa: i normalno govorenje, i plač i smijeh. Sretajući znance i neznance, sve je pozdravljao nazivajući žene sestrama i sestricama, ljude braćom ili rodom. »Rode moj!«, izgovarao je plačljivim glasom. Oči živahne. Krstario je ulicama unoseći u njih veselje, galamu, a kad bi njegov glas uletio s ulice u razred, okretali smo glave k prozorima. Zbogom, nauko, jer »prispio je putnik sa brda sa planine« (naša pjesma i igra). Rekoh da je Gajtan zastajkivao i pred stričevom postolarijom, nikada nije sjedao na kameni ćepenak, zaurlao bi, lupno štapinom o zemlju, zatim, najprije iz tihana, zapjevao bi kratki odlomčić iz evangjelja po Matiju, početak na latinskom, nastavak na hrvatskom, a tada mu je glas zaista prelazio u vučje zavijanje. Zatim se smijao, cerekao, plakao, lelekao, ljubio svoju kvrgavu štapinu, bacao se na koljena, cjelivao zemlju, blagosiljao štapom postolare, prolaznike praveći štapom znak križa, a onda je iznosio svoje planinske doživljaje, jer je mnogo planinario. Mršav, koštunjav, crnomanjast, Gajtan je imao krila u glavi, krila i vrašku snagu u nogama i grlu. Gazio je planine Dalmacije, Bosne i Hercegovine, spavao gdje bi omrknuo. Udari proljeće, pa ljeto, a s proljećem i ljetom naredali derneci i proštenja, Gajtan put pod noge, štap u ruke, nokat u ledinu i grabi daljine. Osvanjivao je na svim proštenjima Dalmacije i Eri-Bosne, produljujući svojim primjerom zastrto pleme srednjovjekovnih hodočasnika, kada je Gajtana (mozgovno zdravijih!) bilo na buljuke, a zanat im je bio romarenje. Pred nekoliko godina, prevodeći iz rukopisa iz 12-og vijeka s latinskog na francuski Hodočašće k Svetom Jakovu u Kompostelu (posao dovršen, ali izdavač našao da tekst nije komercijalan, urliknuo mu Gajtan u uši!), prisjetio sam se Gajtana. Volili smo ga svi, ali ono njegovo iznenadno, bolesničko prelaženje iz smijurine u plač, iz trzava plača u razulareno cerekanje, ljutilo me, jer je tim izazivao sprdačinu kod nekih i bilo mi krivo. Gajtan, vječni putnik, izvrgavan ruglu i smijurini! Kao da i sada vidim Gajtanove oči: pomične kao na žeravici, naročito kad je vrhom štapa pokazivao planine koje su ga čekale. Tada, noge su mu poigravale pod isposničkim tijelom, medalje zveckale, repica se drmala na glavi. Napuštao je Imotski i njegove ulice mašući štapom kao da razgoni oblake (Pastir oblaka), davao blagoslov svima mrmljajući ono malo latinskih riječi koje je ponio iz gimnazije (dva razreda, ukoliko sam dobro čuo), a obnavljao ih za misa kojih se naslušao po dernecima. Zaurlao bi, počuo odjek svog urlanja napetih ušiju, zaurlao dalje i urlajući kretao dalje, a kad je napustio mjesto, stupao je nešto brže, štap udarao po cesti, glasa Gajtanova nije bilo više čuti. Ako nije umro, na cesti je, gazi planinu, a ako je umro, u društvu je hodočasnika i rapsoda starih vremen i s onim pokazivačem medvjeda kojeg vidjeh na jednom francuskom srednjovjekovnom slikanom staklu. Sličio je, tvrdim, Filozofu Luke Giordana koji se nalazi u Louvreu, samo nije nosio naočara. (Čujem da je bio ubijen nedavno, nesumnjivo od nekoga tko ga nije znao ni poznavao, dakle od nekog tko nije iz naše krajine.)


Gajtan, Fra Vjeko Vrčić, Tvrdac, Imotski, 2002.

Zadnji dan škole može se nazvati i danom radosti i danom žalosti. Za dobre đake je ono prvo, a za loše drugo. Jedni idu snuždeni, neki plaču. Ima ih koji se bune i viču. Drugi su zadovoljni i u veselom razgovoru idu kući.
Sve ih je odjednom prenuo nečiji glas: - A, eno ga! Eno ga!
Zaustaviše se. Ugledali su Gajtana. To je čovjek kojega poznaje ne samo čitava Krajina već i šire područje Dalmacije i Hercegovine. Taj mršavi omanji starčić, odjeven priprosto, sa službenom kapom na glavi, sa štapom u ruci, vječno hoda i putuje. Rijetkost je da ga tko vidi u autu ili na kolima. On najveće povjerenje ima u vlastite noge. Pod nosom mu omanji brk, rijetko se brije, a ni odijelo mu nije uvijek najčistije.
- Redo, Redo! - počeo ga izazivati Iko Jukušin.
Na sreću, Gajtan je bio još podaleko pa ga nije čuo. On je miran i miroljubiv čovjek. Uvijek je nasmijan i spreman svakome pristupiti u najboljem raspoloženju. Ako ga naljutiš, znade izvrnuti kožu. Neće napasti fizički. Nikada se to nije dogodilo. Ali stare psovati da ga je strahota slušati. Najljući je kad mu se netko naruga s imenom Ređo. Nitko ne zna tko mu ga je nadjenuo ni zašto.
Fijuče i puše Gajtan kao parna lokomotiva koja daje znak da ulazi u postaju. Spretno imitira te zvukove. To je znak njegova najboljeg raspoloženja. Graja djece učas se pomiješala s Gajtanovim manevrima, a još veći urnebes je nastao kad se on zaletio te iznenada poljubio u čelo Ninu.
Dok su djeca oko njega veselo poskakivala, Gajtan se spustio na zgodan kamen, odložio svoj poderani ruksak, prislonio štap uza se, i toplo pozdravljao djecu s Mili braco, mila seko.
Gajtan je pred djecom znao izvesti i po koju vragoliju. Tako bi se znao iznenada baciti na zemlju i opružiti koliko je dug i širok. Zabijelio bi očima i ukočio se, a kad bi djeca počela bježati u strahu kričeći »Bižmo ća, umire!«, on bi s jednim glasnim »Op!« skočio na noge i udario u grohotan smijeh.
O Gajtanu su kolale razne priče, a on sam ih je rado pripovijedao. Jednom mu je, kaže, sestra Ana naredila da za Svisvete zakolje pivčića. On je poslušao, ali je zabunom zaklao kokoš. Kad je vidjela sestra, zakukala je i rekla: »Ajme, Iko, šta ćemo sad, neće nam pivac nosit jaja!«
Sestra Ana je živjela s njim i dijelila s bratom sudbinu. Oboje gola sirotinja. Glavna joj je zarada bila u kupinama. Brala ih je pored puteljaka i nosila u Varoš. Usput bi joj koja dobra duša dala i štogod za put Božji, a ona bi na stotine načina zahvaljivala. Brata je uvijek nazivala krsnim imenom Iko. Nije dala da ga zovu Gajtanom. A Gajtan je bio stalni posjetilac svih derneka. Dernek je tek onda pravi ako se vidi Gajtana u bilo kojoj funkciji. Dok su ga djeca zadirkivala, on bi sretan medu njima počinjao svoje priče.
- Bijo vam ja na Braču. Uša u njijov kampanel da im vidim zvona. Berekini me zatvorili unutra, a ja ujtim oba zvona pa udri slavit. Strkali se Bračani okolo crkve, misle da je doša biskup, a ja šmignem iz kampanela...
Kroz to mu vrijeme Mate Perin zaklonio sunce, a Gajtan će mu umiljato:
- Lipi striče, ukloni mi se malo.
Za njega je svaki čovjek bio »lipi stric« a žena »mila seka«. Gurnuo bi poderanu milicijsku kapu na čelo i iz ruksaka izvadio nekoliko Glasnika Gospe Sinjske. Prebirao bi ih i listao da svrati pozornost, a onda bi započeo:
- Ovo vam je, moj lipi striče i mila seko, libar svetog Luke. Iz njega ja držim predike na dernecim. Tako me jedamput srića dovela u Rogoznicu kod Omiša. Bijo je dernek Velike Gospe Ja prije mise otiša na kor otklen pivači kantaju. Uzejo ja libar da ću jim iž njeg pivat pištulu. Neće meni, Lipi striče, niko zabranit. Drago je svima kad mene čuju. Čekam ti ja kad će pivači na kor. Misa započela, a njizi nema. Pogledam ja, lipi striče i mila seko, a svit se tiska oko o'tara. Vrtim ja rukam i pitam šta je, bi li ja zapiva kad oni neće, a oni meni klimaju glavom. Vidim ja da će bit misa brez pištule pak ti zapojam: Štee-eeenje knjigeee-eee... A pop s Gospina o'tara počne vikat: Ušutite tog luđaka! Ne bud uvriđem, lipi striče i mila seko, ja sam se uvridijo. I bijo bi prista pivat da me nisi tiškali oni oko o'tara da nastavim. I ja ti produgljim: Blaženooga Pavla apoštolaaaa...gumu-gumu-gum-mum... Nako lipo kako ja znadem, al opet će pop s o'tara: Miiir! Gonite tu budalu! Meni opet oni odozdal mašu da nastavim. I ja ti dalje: Braćo... gumu-gumu... Zaludu se pop opet bunijo. Lipi striče, ne bud uvriđen, on se je bijo zavadijo s pivačim. Da nije bilo mene, ne bi se ispivala pištula, e, mila seko.
- A kako si ono, Iko, drža prediku na sv. Stipana u Gorici? - Lipi striče i mila seko, ne bud uvriđena, skupilo se svita ko plive. Misa bila pod cablim prid crkvom. Nemaju neg jedno zvono, nemam u što slavit. A biskup drža i krizmu, skupilo se oko njeg puno pratara. Ne mogu ja ni pištulu pivat. Unda ću, Lipi striče, udarit na prediku.
Kad je sve svršilo, uzeli Goričani svoga Stipana na ramena. Prid njima odoše u crkvu i biskup i pratri, a more ić i narod. A ja ti se unda popnem na skaline di je biskup drža misu, otvorim libar svetog Luke pa udri, pa udri... Nećeš virovat, mila seko, ne bud uvriđena, da je narod ostavijo i svetog Stipana i biskupa i pratre i vratijo se da mene sluša...
Mladost je prasnula u smijeh, zaboravili školske ocjene, a i Nina i Ruža zaboravile svoje jade. Gajtan ustao, bacio ruksak na rame, namjestio milicionersku kapu, digao štap u zrak kao sablju i počeo ozbiljno, okrećući se na sve četiri strane:
- In nomine Patres, Spiritus Samntus... Amen! - pa u trku, zviždeći kao lokomotiva, odjuri niz cestu.
Prisjetila se Nina kako je čula i priču o Gajtanu i imotskoj Vidi. Naime, u Varošu je, na mjestu nekadašnje velike kostele, bio postavljen spomenik u liku partizanke. Mještani su ubrzo taj nezgrapni i neukusni monument podrugljivo nazvali Vida. Navodno stoga što je neka stara Bosanka, misleći da je to svetački kip, klekla pred nj i počela se moliti svojoj svetoj Vidi. Spomenik se nije svidio ni Gajtanu. Došao je ispred Vide, zauzeo stav mirno, digao štap kao sablju na pozdrav pa će oštro kao da podnosi raport:
- Po planu si došla, po planu ćeš i otić!
Tako je bilo. Nije trebalo mnogo vremena da se neprikladna Vida ukloni s imotskog Pazara.


Prepoznajem ga po kapi, Rusnovljanin, Imoart Forum Croaticum, 14.03.2004.

Pocetkom sezdesetih godina 20. stoljeca, jednoga od prvih dana rujna, zapocimala u Zmijavcima, tocnije u zmijavackoj skoli, jos jedna skolska godina.
Mladi djaci, tocnije prvasici, njih tridesetak, prvi put usli u skolu. Uveli ih u njihovu ucionicu, neku veliku sobu kakvu nisu vidjeli ni u jednoj zmijavackoj kuci; posjedali ih na stolice. Rucica naslonjenih na klupe, kakve prije nikada nisu vidjeli, pognuli glavice i sramezljivo gledaju ispod oka puni iscekivanja. Na zidu ispred njih velika zelena ploca - kakvu nikada nisu vidjeli... Ma nista od toga sto je u toj velikoj sobi oni jos nisu vidjeli!
Sjede u tisini. Puni iscekivanja. Za druga u klupi svatko izabrao nekoga od poznatih iz vlastita ili susjedna komsiluka...
Evo ucitelja! Sav gori od pedagoskog zara, a pedagoski je potkovan (potkovali ga u preparandiji ideoloski kovaci!) da umijesi to mlado i podatno tijesto u valjane gradjane, drugove, trudbenike, neimare samopuravnog socijalizma...
Sad ce on okolo, naokolo, polako uspostaviti komunikaciju s tim malim plasljivcima.
Pita ih za imena. Zna on neke, zna im svu obitelj, zna da neki i nisu iz bas "svjesnih" obitelji, da im roditelji i nisu bas ideoloski cisti, da je u doba NOB-a bilo njih na sve strane.
Ali on ce sad odgajati mlade narastaje i za sva vremena stvoriti ovdje celiju zdrava drustva!
Ucitelj pita, svasta pita, pokusava.
Djecica, pognute glave, sramezljivo odgovaraju, ako uopce ista odgovaraju. Da je neke od njih, tako zatecene u neugodnoj situaciji, pitao kako se treba prekrstiti i izmoliti Ocenas, ne bi ni to znali, premda su ih bake to naucile i prije nego sto su prvi put izgovorili "mama".
Doduse, ne valja grijesiti dusu, ucitelj ih na prvom skolskom satu takve teske stvari nije ni pitao!
Odjednom se ucitelj dosjeti kako ce ih razgovoriti. Podigne pogled iznad velike zelene ploce (kakvu prvasici jos nisu nikada vidjeli!) i ukumi prstom u poveliku fotografiju na zidu.
- Tko od vas znade tko je na ovoj slici?
Djecica hitno, prvi put otkad su usli u ucionicu, podigose sramezljive glavice toliko visoko da mogose vidjeti sliku i usmjerise na nju znatizeljne i zacudjene poglede.
Na slici neki covjek u bijelu odijelu cudna kroja, s cudnom kapom na glavi. Izgleda ko milicioner, a opet nije. Neki su vec vidjeli milicionera, a opet ovo je nesto drukcije...
Gledaju. Dugo gledaju. Sute.
- Znade li tko? - pun nade pita ucitelj.
Opet sutnja. Zacudjeni pogledi.
- Sigurno netko zna! - u uciteljevu glasu prvi se put osjeti tracak razocaranja i splasnjavanja pedagoskog zara.
Ponovno sutnja. A onda:
- Znam ja!
Tih glasic, polagan izgovor dopre iz buljuka djecice - ali nitko ne dize ruku.
- Tko zna? - radosno se razbukta uciteljev pedagoski zar.
Iz trece klupe krhka djevojcica najprije podigne rucicu, a potom ustane. Cudna mjesavina odlucnosti i sramezljivosti u toj sicusnoj pojavi iznenadi i obradova ucitelja.
Ali umah ga probode bolna sumnja. Zna on nju! Zna on iz kakve je obitelji. Natraznjacki religiozne. Nije moguce da ona zna!? Zar su i u takvim obiteljima poceli uciti djecu pravim stvarima?
Ta potonja misao, bolje reci pitanje samom sebi, ponovno ozari ucitelja! Pa, da, ima nade za ovo drustvo, jer evo i natraznjaci se obracaju i uce svoju djecu da znaju prepoznati "vodju nasih naroda i narodnosti", sto smjelo u marsalskoj uniformi "jase na celu kolone" u "svijetlu buducnost"! Ima nade, munjevito sazme i sredi svoje misli ucitelj i "usredsredi" se na djevojcicu.
A ona vec poniknula malo glavicom, suocena s uciteljevim pogledom punim velika iscekivanja i jos tridesetak zacudjenih pogleda iz malih glavica sto su se odreda prema njoj okrenule.
- Ti znas, Marija? Hajde reci, tko je na slici - zabrza ohrabrujuce ucitelj u strahu da se dijete ne predomisli i ne srusi mu razbuktale nade.
Marija jos malo posuti, a potom prikupi hrabrost i s mjesavinom andjeoske prostodusnosti i samovujerene odlucnosti glasno izgovori:
- Gajtan!


Tužna i smišna storija o Gajtanu, Petar Gudelj, Moja Imota, Mala nakladna kuća Sveti Jure, Baška Voda 1996.

Još jedan spomenik Imotski duguje svom velikom grabancijašu, histrionu i vilovnjaku, Gajtanu Krištiću. Već mu ga podiže jedan koji ga i sam zaslužuje, Dinko Štambak: valja ga samo
pretočiti u broncu. U svom Djetinjstvu, Štambak u najplemenitijoj kovini izli Gajtanov lik. Izvadi ga iz dubine vremena, između dvaju svjetskih ratova, kad se Gajtanov raskošni zabavljački i zasmijački dar trošio i prosipao na svakom derneku u Imoti, svakoga pazarnoga dana u Imotskomu. Trošio i nije mogao potrošiti, prosipao i nije mogao prosuti.

Poslije rata, Gajtan je od nove vlasti, ili nova vlast od njega, tko će znati, posudio i u svoj živahni vokabular uveo neke nove riječi, kao što su plan i komanda. Njegovi su govori na
Pazaru na svoj način konkurirali govorima tadašnjih rukovodilaca. Bili njihovim parodijama. U jednoumno vrijeme, među jednoumnicima, mrko se gledalo na konkurenciju, crno joj se pisalo. Činilo im se da ih Gajtan ismijava, da im se ruga.

Navrh Pazara, nasuprot sadašnjem Tinovu spomeniku, prvih poratnih godina nova vlast podiže spomenik pozamašnoj spodobi: komunističkoj partiji, partizanskoj majci, slobodi? -
nečemu ženskoga roda - što narod po junakinji iz početnice prozva Vidom. Vida je bila metaforom nove vlasti i predmetom općega podrugivanja.

Gajtan je s Vidom vodio duge monologe koji su, po onom klasičnom uzoru, uvijek svršavali riječima: »Vido, Vido, kad te snađe brza komanda, tisna će ti biti Pilicerova ulica!«

Imotski tada, kao ni sada, nije imao javnog; zahoda, pa je Pilicerova ulica, jedna oputin, ispod grada, zamjenjivala tu važnu instituciju. Ta je činjenica dodatno problematizirala Gajtanovu prijetnju.

Ne mogavši više podnijeti zajebancije, vlast skide Vidu. Bila je to velika narodna, u prvon redu Gajtanova pobjeda.

Riječi što ih je Gajtan izgovarao u svom pitijskom zanosu slagane su i tumačene po mjeri i potrebi političkoga trenutka, a pripisivane su mu i one koje nije ni zaustio. Pružajući otpor
vlastima, narod se služio Gajtanovom maskom, Gajtanom kao štitom. Bio je ne dvorska, komitetska, već časna narodna luda cijele Imote: mogao je javno (na žalost, ne i nekažnjeno;
govoriti ono što bi i narod govorio da je smio.

Bila su to vremena nasilne kolektivizacije, ugonjenja u seljačke radne zadruge, prisilnoga rada, svađe s Rusima i razračunavanja s informbirovcima, sumnje u političku poslušnost imotskoga puka. Da je Gajtan desetak godina prije umlaćen policijskim pendrekom (kao što je, već star i ne više onako lakokril i poskočit, umlaćen), još bi se moglo pomisliti da je to urađeno, kako bi on rekao, po planu i brzoj komandi.
Ali, tko zna!


Tko ga ne poznaje, Imotska krajina, br. 134-135, 1976.

Nepotrebno je spominjati njegovo ime. Dovoljno je i danas reći Gajtan. Skoro uvijek u pratnji svoje sestre Ane. Taj seoski siromašak rijetko je mijenjao odjeću i obuću, a duboku kapu s frontinom nikada. Koliko li se puta okrenuo pred nama na sve četiri strane svijeta s onim svojim poznatim (nama zabavnim) „tuj, tuj, tuj"!

Srijede i derneci prolaze. (...) njegovo se ime još ponekad spomene.
Znak je to da je u nama ostavio trag svoga načina življenja.


Gajtan Krištić, Mario Bilić, Rane zagledane u nebo, Imoart, Imotski,

ima´ je
jednu ranu
u mozgu
drugu u srcu
a treću
u duši

u proliće bi
zamanta´
od bola

liti bi
zašutijo

s jeseni bi
provrijo
ko mast

a zimi
vidâ rane:

jednu od mozga
drugu od srca
i treću od duše

Gajtan

rane
zagledane u nebo

M.B.Imotha