Fra Ćiro Ujević

ciroFra Vjeko Vrčić:

DVADESETA OBLJETNICA SMRTI FRA ĆIRE UJEVIĆA
17. lipnja 1979-1999.

(Preneseno iz Testimonia Croatica br. 3-4, Split 1999.)

Ove 1999. navršava se dvadeset godina (17.6.1979.) od smrti istaknutog biskupskog delegata, dekana,župnika i gvardijana franjevca fra Ćire Ujevića. Ne može čovjek u svako doba pokazati sposobnosti kojima ga je Bog obdario. Za to treba posebno vrijeme, istaknute prilike i iznimni društveni život. Ne bi ni fra Ćiro mogao istaknuti svoju prirodenu okretnost, snalažljivost i inteligenciju, da nije živio u doba velikih svjetskih prevrata, ratova u Europi, u svijetu, posebno kod nas. Drugi svjetski rat, predrat i porat ostavili su u našim krajevima krvave i teške rane u našem narodu. Ostale su duboke brazde u svijesti hrvatskog naroda, pa tako i u našoj krajini. Povijest je zapisala posebne događaje i osobe u tom periodu. Imotska krajina upamtila je ustaške logornike (Colombani), domobranske generale (Simić), talijanske kolonele (Destino), njemačke zapovjednike (Schmit Hubert), četničke vojvode (Jojić, Kargotić), partizanske komandante (Peko Dapčević), komunističke propagatore (Pavao Lozo), predsjednike općine (Bauk) a i čovjeka anđela mira, koji je znao držati ravnotežu izmedu ekstremista pojedinih politika i struja, u tim pogibeljnim i osjetljivim vremenima. To je fra Ćiro Ujević. Radi nesigurnih prometnih veza splitski biskup Bonefačić imenovao ga je svojim delegatom za Imotski dekanat. Ponovila se povijest. Za vrijeme francuske okupacije i nereda u Imotskom, situaciju je smirivao župnik fra Petar Prgomet (1978-1801, 1805-1810)

Fra Ćirino djelovanje u drugom svjetskom ratu

Fra Ćiro Ujević rodio se je u Krivodolu, župa Poljica, 8. svibnja 1902. Na krštenju je dobio ime Andrija. Stupio je u franjevački red i tada je promijenio ime u fra Ćiro. Za svećenika je zaređen 8. srpnja 1926. Potječe iz starog imotskog plemena Vujevića-Ujevića. Isticali su se oštroumnošću i okretnošću.

Kratko razdoblje djelovao je kao profesor i kateheta u Sinju. Citav ostali dio života proveo je u župničkoj službi.
Prije dolaska u Imotski župnik je u Zlopolju kod Muća. Dolazi u Imotski 1937. u vrijeme velikih političkih previranja. Osim stranačkih napetosti, povećala se komunistička propaganda svećenici su napadani na svakom koraku. Posebno u većim gradovima, kao u Splitu. Često se to dogadalo u autobusima. Jednom je fra Ćiro, vraćajući se iz Omiša, čekao imotski autobus u Gatima. Neki od putnika zahtijevali su od šofera Ante Strinića da mu ne smije zaustavit. Vozač je izašao iz vozila. Odlučno je rekao da neće voziti, ako se fra Ćiro ne primi. Uspio je. Sličnih primjera bilo je svuda po Dalmaciji. Posebno su bili aktivni splitski radnici.

Godina 1941. donijela je velike nevolje u Imotskom. Raspad Jugoslavije, stvaranje Nezavisne Države Hrvatske unijeli su radost i nevolje u Imotskom i u Krajinu. Radost, jer se dočekalo, što se dugo iščekivalo, i dolazak domaćih emigranata sa Lipara. Zabrinutost dolaskom Talijana i hapšenja Srba u ovom kraju. Sada izlazi na površinu fra Ćirina diplomacija.

Pravoslavci su dolazili u samostan moleći da ih župnik fra Ćiro primi u Katoličku Crkvu. Znao je on da tu nema
ispravne volje, već samo strah. Odbiti ih nije mogao. Ni primiti ih u Crkvu nije smio prema crkvenim i moralnim zakonima. Primao ih je kao katekumene-pripravnike i slao kućama. Razumljivo nisu se više vraćali. To im je bilo dovoljno pred ondašnjim vlastima. Pravoslavni paroh Nikola Dragičević izdao je službenu potrvdu kojom svjedoči, da je fra Ćiro Ujević pomogao njemu i njegovim parohijama u tim teškim danima. Istu stvar je istakao u govoru na fra Ćirinu pogrebu. Da je fra Ćiro primio Srbe u katoličku Crkvu, pred kapitulaciju Italije 1943, ne bi u Imotskom ostao kamen na kamenu. Talijani su preko Imotske krajine vratili u Istočnu Hercegovinu 2700 Srba. Trebali su im za ubijanje i palež oko Knina, Sinja i Poljičkog kraja. Našli su čitavu pravoslavnu crkvu. Imotski Srbi nisu se tužili na susjede Imoćane. Prolazili su čitav dan. Negdje su nešto zapalili, neke ljude poubijali. Nije se dogodila katastrofa, kakva je mogla biti.

Morao je paziti, da se ne zamjeri vlastima. Uspio je na bezbolan način premjestiti u Sinj dvojicu proustaških fratara, koji se se u početku zamjerili. Iz Imotske krajine nestali su politički ekstremisti svećenici. Spasio je živote hercegovačkim fratrima fra Serafinu Dodigu i fra Veselku Milasu. Obojica su službovali u Gorici. Talijani su izdali naredbu da se preda oružje. U koga se ono pronade, čekala ga je smrtna kazna. Kod obojice to se dogodilo. Našli su im sakriveno oružje u grobu. Očekivali su ono najgore. Fra Ćiro je uspio preko svojih veza djelovati na kolonela Destina. Pritvoreni u samostan u Imotskom, čekali su svoju osudu. Fra Ćirinom intervencijom oslobodeni su.

Fra Ćiro se našao na ulici, kad su ustaše vodili vezanu Mariju Lozo, ženu poznatog komunističkog vode Pavla Loze. Ugledala fratra, kojeg je poznavala i počela vikati: "Fra Ćiro, spasi me!" Na njegov zagovor, ustaše su je pustili kući.

Mnogi su, za vrijeme talijanske okupacije, tražili pomoć preko fra Ćire. Doznao je da će Talijani čistiti Biokovo od partizana. Poručio je župniku Rašćana don Ivanu Čondiću, da se skloni. Nije ga poslušao. Njegovu župu "čistili su" četnici. Ni jedan muškarac, do koga su došli, nije ostao živ. Poginuo je don Ivan i druga dvojica svećenika don Jozo Breanović i fra Ladislav Ivanković.

Nijemci su ušli u Imotski 17. ožujka 1943. i ostali do 28. listopada 1944. S Talijanima je išlo lakše. Nijemci su bili tvrdi. Ipak je i kod njih uspijevao. Komadant Schmit Nubert zatvorio je fra Metoda Rudana župnika u Prološcu i njegova gosta fra Ivana Vukovića, pod optužbom da suraduju s partizanima Čekala ih je smrtna kazna. Fra Ćiro je nastupio energično u njihovu obranu. Uspio ih je osloboditi. Slučajo se našao u Posušju, kad je seoska milicija vodila don Živana Bezića, zarobljenoga dakona Splitske biskupije. Pred samo svećeničko redenje, partizani su ga mobilizirali na Solti. Seoska milicija ga je predala Nijemcima. Fra Ćiro je obavije stio splitskog biskupa. Sve intervencije nisu ga mogle spasiti. Dospio je u logor u Dahau. Izdržao je, dočekao je svršetak rata*. Istakao se kao vrstan profesor na Splitskoj teologiji.

U ožujku 1943. partizani su se povlačili prema Crnoj Gori u velikoj njemačkoj ofenzivi. Zaustavili su se u Imotskom. Komadant Peko Dapčević smjestio je svoj stožer u samostan. Fra Ćiro je bio gvardijan. Trebalo je mnogo snalažljivosti, da sve prode u redu.

Nijemci su smjestili svoju bolnicu u samostanu. Radi toga partizanu su s Kamenmosta bacačem pogodili crkvu. Romelove postrojbe, vraćajući se iz Afrike, prenoćili su u Imotskom. Smjestili su se oko crkve i samostana. Partizani se zadržali par dana u Imotskom. Vlast su preuzeli od domobrana. Mnogi Imoćani skloniše se u Mostar. Trebalo je mnogo razbora u tim teškim i kritičkim trenucima. Toga je bilo kod fra Ćire. Jedan je dan prošao i Imotskom bez ičije vlasti. Trebalo je čekati domobrane. Kad su 1943. prolazili četnici preko Imotskog, samostan je zaštitio vojvoda Jojić, nekadašnji sreski načelnik u Imotskom. To je učino još nekim obiteljima.

Poratno vrijeme

Nijemci su napustili Imotski 28. listopada 1944. Isti dan ušli su partizani. Svaka promjena vlasti nosi sa sobom svoja obilježja. Jedan broj Imoćana potražio je zaklon u drugim mjestima, posebno u Zagrebu. Većina je ostala na svojim ognjištima. Ostali su fratri u samostanu i župnici na župama. Nastalo je hapšenje. Iz Imotskog zatvora odvedeno je 20 Imoćana u Zagvozd. Tu su u Suvarovu Docu 12. siječnja 1945. strijeljani. Mnogi iz Krajine odoše u "Kamišare". Borili su se s partizanima. Razasuti su bili po šumama, i komšilucima. Dolazili su fra Ćiri za savjete a tražili su i pomoć. U takovim časovima trebala je velika spretnost ne izložiti se a sačuvati svećenički karakter.

Preko Imotskog partizani su 1945. vozili tenkove i motorizaciju za Siroki Brijeg. Naoružanje su dobili od Amerikanaca. Tom prigodom komadant Truta naredio je, da se fratri u Imotskom konfiniraju. To je trajalo, dok nisu završile borbe oko Sirokog Brijega.

U ožujku 1945. mobilizirani su svi klerici i bogoslovi, koji nisu redeni za svećenike. Nekoliko ih se sklonilo u Imotski samostan. Pobjegli su iz Makarske zbog bomardiranja. Pod fra Ćirinim vodstvom spremali su studij. Morao ih je otpratiti na komandu mjesta i s njima se oprostiti.

8. svibnja 1945. u 4h Ozna je probudila fratre. Sve ih je skupila u jednu sobu i izvršila detaljnu premetačinu. U 9h su završili i odveli u zatvor kapelana fra Metoda Latinca. U isto vrijeme izvršili su premetačinu u nekoliko istaknutijih kuća i odveli u zatvor domaćine.

Prilike se normaliziraju

Partizanska vlast odmah je 1945. konfiscirala kuću u kojoj su stanovale časne sestre. U njoj su držale sirotište. Poslale su djecu kućama. Njih je primio gvardijan fra Ćiro u prizemlje samostana. U načelnikovoj sobi visio je krasan križ. Izradio ga je iz drva umjetnik. Netko od načelnika kupio ga je u Splitu na aukciji. Ipak se našao pošten partizan, koji ga je zamotao i poslao fra Ćiril u samostan. Nalazi se u fratarskoj blagovaonici.

Nadošla je agrarna reforma. Znalo se, koliko samostan može imati posjeda. Da smanji kvotu, fra Ćiro je ograde oko župskih kuća u Vinjaima i Podbablju sa samostana prebacio na župe. Nastojao je, da višak zemljišta dode u ruke katolika. Preporučio je onima, koji su te godine zemlje orali, da ih prijave pod agrarnu reformu. Uspio je teškom mukom, a da nije dospio u zatvor. Na sve strane svećenike su hapsili. Pisalo se po novinama o montiranim procesima. Bilo je i smtrnih kazna. Logor u Staroj Gradiški bio je pun svećenika. I sam zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac našao se na montiranom procesu u Zagrebu i završio je u zatvor u Lepoglavi. Nije se pitalo, da li si kriv, već da li smetaš. Ovisilo je i o krajevima u kojima se živjelo. Imotska krajina čuvala je svoje svećenike. Iz čitavog dekanata od partizana životno je stradao jedino župnik Ciste don Filip Mandarić.

Završetak

Fra Ćiro Ujević došao je u Imotski za gvardijana 1937. Radi ratnih i poratnih neprilika zadržao se je na službi 3 mandata. Ušao je i u četvrti. Procesi protiv svećenika uglavnom su završili. Prilike se u Provinciji i Biskupiji počele smirivati. Došlo je fra Ćiri vrijeme da napusti Imotski. Otišao je 1949. za župnika na Studence. Ali nikada prave slobode. Narod Imotske krajine ostao je vjeran svojoj katoličkoj vjeri i svojoj domovini Hrvatkoj. Župnici su patili zajedno sa svojim narodom.

Komunistička partija pokrenula je pokret "narodnih svećenika". Ustanovili su "Svećeničko udruženje". Nadali su se, da će preko njega odcijepiti svećenike od Rima. Nisu uspjeli ni u Bosni, ni u Hercegovini. Kod njih su bile, radi više vjera i nacionalnosti, puno teže prilike nego u Hrvatskoj. Postojalo je "Udruženje" u našoj biskupiji (još nije bila nadbiskupija). Bilo je velikih pritisaka. U svakom dekanatu bio je u zatvoru po jedan svećenik. Partija je u Imotskom okupila skupinu istaknutijih osoba, posebno intelektualaca. Svrha im je bila, da preko njih slome fra Ćiru, kao najistaknutijeg svećenika Imotske krajine. Predvodeni herojem Matom Ujevićem, došli su fra Ćiri na Studence. Lijepo ih je primio. Caskom je rasprava završila. Fra Ćiro se okrenuo heroju Mati: "Kad bih ja stupio u Udruženje, bilo bi kao kad bi ti, Mate, stupio u Bratovštinu Presv. Sakramenta u našim Poljicima. Što bi svijet rekao i meni i tebi?!"

Nižu se nepravde. Viktor Novak u glasovitoj knjizi "Magnum crimen" izričito spominje, da je fra Ćiro Ujević u Imotskom "prekrštavao Srbe". Izjava paroha Nikole Dragičevića o suprotnom, nije pomagala. Fra Ćiro je pisao prosvjede preko Slobodne Dalmacije, preko lokalne Imotske krajine. Sve je odlazilo u koš. Nepravda ga je tištila. S tugom je otišao u grob. Imotski Srbi pokazali su zahvalnost sudjelovanjem na fra Ćirinu sprovodu, na čelu s umirovljenim parohom Nikolom Dragičevićem. Poslije njegove smrti u "Imotskoj krajini" izašao je dopis Pere Trutina, visokog časnika i čuvara Titova Lovišta. Taj Imoćanin oženio je fra Ćirinu rodicu. Radi svojeg visokog položaja nije se bojao iznijeti istinu. U dopisu je dokazao, da fra Ćiro nije "prekrstio" ni jednog Srbina, već im je pametnim postupkom spašavao živote. Steta, što to fra Ćiro nije doživio!

Napustio je Studence 1962. Preselio je u Imotski samostan. Shrvan ratnim i poratnim teškoćama obolio je na živcima. U svom samostanu dočekao je svoj mir u Gospodinu. Kao legenda Imotske krajine, otpraćen od velikog mnoštva, pokopan je u samostanskoj grobnici u Imotskom 17. lipnja 1989.

DOKUMENTI:

1. Svjedočanstvo Biskupskog Ordinarijata Mostar,

2. Svjedočanstvo Franjevačkog Provincijata, Mostar,

3. Svjedočanstvo pravoslavnog paroha, prote Nikole Dragičevića.

1. Biskupski Ordinarijat - Mostar
Broj: 1112
Prečasnom Ocu O. fra Ćirilu Ujeviću, franj. gvardijanu, Imotski

Prečasni Oče! Ordinarijat izvješćen je, da ste Vi u jednoj vrlo teškoj stvari, gdje je trebalo neumorna rada a sa ovim i krajnjeg prijegora ponio se ko svećenik i to na uzoran način.

U preteškoj samrtnoj neprilici našli su se dva svećenika duhovne pastve naše Biskupije Mostar. Prilike su bile i izgled tako, da bi O. Serafin i O. Veselko nastradali, možda i streljani od ratnoga suda, ali radi Boga i sv. Božje stvari Vi ste sve, što se je moglo i nemoglo, poduzeo, klečao, molio - napokon, G. Bog dao, postigao, O. Serafin Dodig riješen a O. Milas, i ako kažnjen, nije na smrt.

Prečasni oče! Uvažujuć Vašu plemenitu stranu, cijeneći Vaš rad, Bogu hvalimo, da je najgore sa spomenutom dvojicom dobro prošlo, kako može najpovoljnije, pa Vama ovijem, što ste se pokazao kao svećenik i ko takav radio, izrazujemo
naše priznanje sa željom, da Vam G. Bog plati i nagradi trud!

Mostar, dne 25. rujna 1941.

2. Provincijalat hercegovačkih franjevaca u Mostaru
Mostar. 2. listopada 1941.
Broj 879/u1.
Pošt.ocu fra Ćirilu Ujeviću, gvardijanu, Imotski

Poštovani o. gvardijane!

Ugodna mi je i Sveta dužnost,da Vam se najsrdačnije zahvalim na izvanrednoj požrtvovnosti i zauzimanju za naše uhapšenike iz Gorice. Malo Vam je bilo za njih t r o š i t i vrijeme,obijati pragove i činiti svakovrsne usluge, bili ste spremni ponuditi i najveću garanciju.Nadam se, da uspjeh neće izostati, a ljudi bi bili vrlo rđavi kad bi Vam ovo mogli zaboraviti.

Bilo bi mi drago,da me Vi obavijestite i l i , ako može da me fra Veselko obavješćuje o daljem razvoju. Sa svoje sam strane zatražio intervenciju vlasti i pratit ću slučaj.

Ponovnu zahvaljuje i bratski pozoravlja Vas i svu Časnu obitelj
odani Vam

3. Imotski-Glavina, 7. VIII. 1977.

Zdravo Pero

Prigodom moga susreta sa dr. Kadijević Danilom, s kojim se, kada nije zaokupiran sa svojim profesionalnim poslom, češće vidam, pa ga tako i sinoć susretoh i u razgovoru reče mi, da si se dao na posao oko izdanja neke istorije o svim onim vrlo važnim događajima koji su se odvijali u toku Drugog svjetskog rata na terenu naše Imotske krajine, a za vrijeme od kapitulacije bivše Jugoslavije pa do formiranja NDH, pa i kasnije do oslobađanja naše nove Jugoslavije.

Što ćeš sve u toj istoriji iznijeti - samo budi objektivan! - ne mogu ti unaprijed no ovo - ni ono ništa reći. Samo znam da si u toku rata, za vrijeme NDH, mnogo štošta doznao i zato kako se je pojedinac politički i patriotski držao i vladao, pa svakako, ne isključujem mogućnost, da si od zlobnih i nekarakternih pojedinaca čuo i teške optužbe protiv nekih koji su za vrijeme NDH sa svojim humanim radom i političkim vladanjem bili zaista na pohvalnoj visini.

Da li mi je u razgovoru Danilo doslovno prenio tvoje preko njega meni upućeno pitanje u vezi odnosa fra Ćire Ujevića prema meni u onim mučnim danima po formiranju NDH, odnosno da li mi je fra Ćiro iz svojih prozelitskih namjera, koje da bi izvršio nad pravoslavnim življem po mome eliminisanju iz Imotske krajine, zaprijetio smrću ako se sa parohije ne udaljim, ne znam, ali znam i mogu ti potvrditi da mi takav zahtjev fra Ćiro uopšte nije postavio. Naprotiv, kao human čovjek i idealan katolički svećenik, on je vodio brigu i o mome zdravlju i o mome životu da me pripadnici
tzv. "kvaternikove garde", zvani "crvenkapice", kada bi me iz ustaškog zatvora u Imotskog izvodili i dolje do crkve u Glavini sprovodili ne bi fizički maltretirali i ubili, on je nalazio načina da uz "crvenkapice" bude kao zaštitnik prisutan i njegov vjernik, pošteni hrvatski omladinac Vrčić Stanko, sin pok. Vrčić Luje iz Imotskog.

One teške i ničim opravdane insinuacije koje su prije protiv fra Ćire iznesene u knjizi "Magnum Crimen" i poslije, u drugoj polovini prošle godine u beogradskoj novini "AS", da je on silom, prijetnjom i terorom prisiljavao pravoslavni živalj na pokrštavanje i pristup u krilo rimo-katoličke crkve, njega su se itekako neugodno dojmile, a tako vrlo neugodno dojmilo su se i pravoslavnog stanovništva naše Krajine, jer nad njima fra Ćiro, kojeg i danas visoko cijene i poštuju, prozelitizam nije obavljao ni obavio.

Humanost i plemenitost fra Ćire Ujevića pokazali su se i za vrijeme upada Njemačke vojske u Imotski. Kada nas je devetoro (3 Srbina i 6 Hrvata) Gestapo uhapsio i imao kao politički sumnjiva lica likvidrati, tada je i fra Ćiro sa svojim uvaženim autoritetom rimo-katoličkog sveštenika pristupio sa licima iz ondašnje civilne i vojne ustaške vlasti pred njemačku vojnu komandu i intervenirao za spas naših života. Sa nama ostalim bila je uhapšena i partizanka Jukić Desa, kći Bana, iz Imotskog, te ni nju, kao partizanku, nije iz svoje intervencije izdvojio.

Po mome oslobođenju iz ruku Gestapoa zagovorom fra Ćire i profesora Radobolje bi meni i mojoj obitelji izdat hrvatski pasoš od strane tadašnjeg kotarskog predstojnika Karamana za dolazak u Srbiju.

Eto, Pero, što sam najglavnijeg mogao reći o mome kolegi fra Ćiri ovdje ti iznesoh.

Možda ti je poznato da sam i ja u "Historiji radničkog pokreta u Dalmaciji" (u njoj saradnik i Nedo Kujundžić) oklevetan i politički ocrnjen da ne mogu gore, jer sam u njoj javnosti predstavljen kao organizator četnika u svim odlomcima imotske parohije.

U odbranu naše časti i ljudskog dostojanstva i ja i fra Ćiro nastojali smo kod nadležnih da se putem dnevne štampe objave naši demanti, ali u ovome, na žalost, ne uspjesmo. Da bi Institut za historiju radničkog pokreta u Dalmaciji demantovao to, tobožnje, moje zatvorstvo u Imotskoj krajini, pre mjesec dana usmeno sam zamolio i našeg narodnog heroja Matu Ujevića da kod Instituta interveniše, ali on, ne imajući ni volje ni karaktera, odbi me jednostavno sa par ovih riječi: "Ja neznam ništa!"

Kako mi se mlađi sin Jugoslav nalazi sa snahom u Beogradu to ću idućeg mjeseca doći u Beograd da ga posjetim tom prigodom vidjeti i sastati i sa tobom. Sin mi je u službi pri Armijskoj oblasti. Da mu je otac organizator četnika ne bi on danas bio aktivni viši starješina u našoj Armiji? A, Pero, što ti veliš na ovo?! I Mate zna šta mi je sin, kao i lica iz Instituta, ali me i nadalje, pošto su me već u istoriji ovjekovječili kao jednog četnika i narodnog neprijatelja, smatraju nedostojnim sinom naše Jugoslavije. Sram njih bilo a ne mene!

Tebe sa svim tvojim srdačno pozdravlja:

Fra Vjeko Vrčić rođen je u Imotskom 28. veljače 1914. Osnovnu školu završio je u Imotskom, gimnaziju u Sinju, teološki studij u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 12. ožujka 1938. U početku radi na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Sinju (1931-1945), župnik je i dekan u Metkoviću (1945-1958), župnik je u Runoviću (1958-1959), župnik je u Igranima i  rašnicama (1959-1961), župnik je dekan i gvardijan u Imotskom (1961-1967), župnik je i dekan   Vrgorcu (1967-1982). Od 1982. god. živi u samostanu u Imotskom, Od gimnazijskih dana piše i surađuje u raznim glasnicima i listovima. Posebno je izdao: Odjeci 250-godišnjeg rada župe Imotski, Imotski 1967, Biokovski župnik, Imotski 1969, Svećenici i redovnici Imotske krajine, Imotski 1970, Vrgorska krajina, Vrgorac 1972, Neretvanske župe, Metković 1974, Naš Magistar, Vrgorac 1977, Župe Imotske krajine I dio, Imotski 1978, Župe Imotske krajine II dio, Imotski 1980, Govori župnik, Split 1982, Posijednji bijeg, Imotski 1984, Plamen iz Kamena, Lovreć 1985, Franjevačka baština u Imotskom, Imotski 1988.