Popis katoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini prema izvještajima biskupa Dragićevića

U raznim historijskim periodima razvijao se pristup historijskim iz­vorima i metodama njihove obrade. Željelo se što autentičnije, preglednije i pristupačnije predstaviti i ponuditi historijski materijal za raznovrsna is­traživanja. U našoj historiografiji prvi put dajemo u štampu kompjutorsku obradu dvaju popisa jednog dijela bosansko-hercegovaokog stanovništva.

To su popisi katolika iz sredine XVIII stoljeća, osim Trebinja i okolice što u to doba nije spadalo u nadležnost apostolskog vikara — kako su ih zabi­lježili biskupi Pavao Dragićević (1741—1743) i Marijan Bogdanović (1768). Uz popise katolika nalaze se i opisi biskupske vizitacije i neki drugi doku­menti u vezi s tim. Mi smo ih priložili kao faksimile i tako ove vrijedne izvore prvi put štampamo u cijelosti. Da bismo ova dva dokumenta bolje razumjeli pokušat ćemo ih staviti u povijesni kontekst, tj. nešto reći o emi­gracijama iz Bosne i Hercegovine koncem XVII i početkom XVIII stoljeća, apostolskim vikarima, a posebno o biskupima Dragićeviću i Bogdanoviću njihovim izvještajima.

 

Migraciona kretanja katolika koncem XVII i početkom XVIII stoljeća kompleksan su i nedovoljno istražen problem. Uspjesi austrijske i mletačke

[1] Trebinjska biskupija je najstarije biskupsko sjedište na tlu Bosne i Hercego­vine, ne računajući rimski period. Obuhvatila je, po Porfirogenitovu svjedo­čanstvu, oblast Travunju, koja je bila donekle samostalna kneževina. Najka­snije početkom XI stoljeća dobila je svog biskupa. Papa Benedikt VIII (1022) spominje Trebinje među područnim biskupima Dubrovnika. Kasnije je kratko bila pripojena Barskoj metropoliji, a poslije toga, dugi niz stoljeća ponovno je u Dubrovačkoj crkvenoj pokrajini. Sjedište biskupije, čini se, bilo je u da­našnjem selu Čičevu 5 km južno od Trebinja. Kad je Travunja izgubila svoju samostalnost, a njom zavladali Nemanjići, Uroš I protjerao je biskupa iz Tre­binja. Trebinjski biskup dobio je kasnije otočić Mrkanj kod Cavtata, pa će se biskupija kasnije zvati Trebinjsko-mrkanjska.

U vrijeme turske vladavine Trebinjska biskupija je jako oslabila dugom odsutnošću biskupa, zbog oskudice klera, pa su se i katolici postepeno gubili. Tome je doprinio i nemar dubrovačkih biskupa-stranaca, koji su imali neku odbojnost prema slavenskom jeziku i staroslavensku liturgiju zamjenjivali la­tinskom. (Usp. B. PANDŽIĆ, De đioecesi Tribuniensi et Mercanensi, Romae, 1959.

Iz izvještaja trebinjskog biskupa fra Antuna Prima, od 25. IV 1675, vidimo sliku njegove biskupije u drugoj polovici XVII stoljeća. Biskupija je duga tri dana, a krug šest dana hoda. Prostire se od Risana i Herceg-Novog do rijeke Neretve. Katolici su nastanjeni u 32 zaseoka, pomiješani s inovjercima, u 400 kuća sa oko 3000 članova. Mnoge štete biskupiji nanio je kandijski rat. Mnogi su tada iselili pa se sada vraćaju na stara ognjišta. Veliki potres 1667. uništio je ili teško oštetio sve stambene i crkvene objekte.

U cijeloj biskupiji djeluju tri franjevca Bosanske provincije: u župi Gra­dac fra Petar »da Mecaniza«, u župi Popovo fra Stjepan Sutješčanin i fra Ivan od Kreševa, misionar u Žiroviću. Biskupija ima dva bogoslova, pripravnika za svjetovne svećenike, Petra Stipanovića iz Gradaca na studiju u Loretu i Iliju Boškovića iz Orakova na studiju u Fermu. Ovaj posljednji ubijen je 1692. u Popovu gdje je služio kao svećenik. (Usp. Arhiv Propagande — Rim, SC, Dal-mazia, vol. 1, f. 268r — 275r, vol. 3, f. 156r).

[2] Vizitatorski dio izvještaja Pavla Dragićevića djelomično je objavio J. JELENIĆi kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar 1927, str. 76— 114, a etnografski dio D. MANDIĆ, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago — Roma 196.

vojske u ratovima s Turskom budili su, kod svih kršćana na Balkanu, nadu u oslobođenje. Pogotovo u vrijeme Bečkog rata (1683—1699). Kada je, me­đutim, austrijska vojska počela trpjeti neuspjehe, velike skupine kršćana, bojeći se osvete, krenule su iz Makedonije i Srbije, sa patrijarhom Arseni-jem III Crnojevićem na čelu i austrijskom vojskom, preko Save i Dunava, u nadi da će se brzo vratiti u svoje stare krajeve. No, ratni događaji kre­nuli su kasnije drugim tokom. U Bosni i Hercegovini situacija je bila slična. U samom početku Beč­kog rata bosanski biskup Nikola Ogramić — Olovčić prešao je, preobučen u prostog čovjeka, na austrijski teritorij, pa je, između ostalog posjetio cara Leopolda zamolivši ga da svoje čete pošalje i u Bosnu i Hercegovinu. U tom slučaju ponudio mu je svoju pomoć u raznim vidovima. U takvom zanosu Ogramić je čak od Propagande zatražio dopuštenje da i sam smije nositi oružje, pa i ratovati. To je, naime, katoličkim biskupima crkvenim zako­nom bilo zabranjeno.Slično biskupu Ogramiću austrijske i mletačke vojske primale su s oduševljenjem i svi drugi kršćani u granicama Turske države, što je kod vlasti izazvalo otvoreno podozrenje prema njima. Istovremeno, prilikom po­vlačenja Turaka iz južne Ugarske, Banata, Srijema i Slavonije sa vojskom u Bosnu i Hercegovinu pristigao i onaj dio muslimanskog stanovništva koji je u tim krajevima bio ranije koloniziran. Ratovi su dakle izazvali masovna kretanja stanovništva u svim pravcima. Ratne teškoće, zarazne bolesti, glad i strah od osvete podsticali su između ostalih i većinu katolika Bosne i Hercegovine da pređu Savu i potraže bolje uvjete za život u plodnoj Pa­noniji. Od toga ne ostaju imuni ni franjevci i njihovi samostani. Od deset franjevačkih samostana, koliko ih je do Bečkog rata bilo u Bosni i Herce­govini, sedam su napušteni. Njihovi članovi prelazili su u austrijske, odno­sno mletačke krajeve. To su: Modrica (1685), Srebrenica (1686), Olovo (1687), Visoko i Gradovrh (1688), Tuzla (1690) i Rama (1695).

Obimnost emigracija katolika iz Bosne i Hercegovine bila je znatna. Navest ću tri primjera:

- U tuzlanskom kraju, od Krivaje do Save, bilo je 1675. četiri franje­vačka samostana, 12 katoličkih župa, i preko 32.000 katolika. U istom kraju 1708. godine zatečen je samo jedan, no i on napušten. To je onaj u Tuzli, koji je 1708. godine bio nenastanjen i obrastao trnjem. Na istom području postojala je tada samo jedna župa sa oko stotinu katoličkih obitelji.

- Iz doline rijeke Bosne princ Eugen Savojski izveo je 1697. godine oko 40.000 katolika. U taj broj spada ovjeren popis iseljenih katolika iz okolice Doboja i Dervente. Tako se iz župe Dubočac iselilo 2.700, iz Dervente 2.300, Majevca 1.500, Sočanice i Zablatske 4.500, a iz Kusmadanja 5.700 stanovnika.

- U pismu od 13. aprila 1706. bosanski franjevci pišu venecijanskom duždu da su iz jugozapadnih krajeva Bosne i Hercegovine preveli u Dalma­ciju 5.000 katoličkih obitelji*. Pohodom Eugena Savojskog u Bosnu završena je velika emigracija ka­tolika iz Bosne i Hercegovine. To bježanje ozbiljno su shvatile i turske vla­sti, pa su u vrijeme austrijsko-turskog rata 1716—1718. naredile da se pazi na kršćane i da ih »iz sjeverne Bosne presele dalje u unutrašnjost«. Nešto kasnije o emigracijama katolika iz Bosne i Hercegovine pisali su Propa­gandi bosanski provincijal Andrija od Kutine i kustos Šimun Tomašević.

s J. TADIĆ, »Ratovi i ustanci 1683—1699« u Historija naroda Jugoslavije II Za­greb 1959, str. 811—828.

* J. JELENIĆ, »Ljetopis franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci«, GZM god. XXXVI (1924), str. 1—7; F. LASTRIĆ, Epitome vetustatum Bosnensis provinciae, Anco-na, 1776, str. 66—70.

s M. V. BATINIĆ. »Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj povijesti«, Starine JA, knj. XVII (1885), str. 77—150.

• J. JELEN IĆ, Spomenici, 3—4; Vjerodostojnost izvještaja potpisuju 22. januara 1700. Ivan Sekula, kobaški kapetan, Ivan Omerbašić, vojvoda iz Dubočca i Ni­kola Olovčić, biskup đakovački ili bosanski.

• M. V. BATINIĆ, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest vjekova njihova boravka, II, Zagreb 1883, str. 166.

[4]G. BODENSTEIN, »Povijest naselja u Posavini godine 1718—1739«, GZM XIX (1907), str. 155—190, 359—390, 575—618.