Morlaci (Vlasi) gledani s mletačke strane - Grga Novak

/. Od XIII — XV stoljeća
Sabirući i obrađujući relacije mletačkih predstavnika u Dalmaciji i Albaniji, nailazio sam često na Morlake, o kojima sam pisao god. 1928. u »Novostima« br. 34 u članku »Morlaki (Vlasi)«, zatim u »Narodnoj Starini« god. 1930 pod naslovom »Jedan anonimni rukopis iz 1775/6 god. o dalmatinskim Zagorcima i(Morlakima), 'Primorcima i Otočanima«, i ona u »Starinama« JAZU knj. 49, str. 5—80 pod naslovom »Dalmacija god. 1775/6 gledana očima jednog suvremenika«.
Međutim, uza sve toliko sretanje sa Morlacima, tokom stoljeća, počam od trinaestog do osamnaestog, ne mogu ni danas dati odgovor na nekoliko pitanja, koja se pri tome uvijek nameću: 1) Kako i kada su se Morlaci (Vlasi) u svojoj simbiozi sa Hrvatima odnosno sa Srbima i drugim slavenskim plemenima na sjeverozapadnom dijelu Balkanskog poluotoka pretvorili u Hrvate odnosno Srbe? — 2) Kada su izgubili svoj morlački jezik u Dalmaciji i Hercegovini? — 3) Jesu li ih Mlečani u XVIII st. dijelili od Hrvata odnosno Srba?
Ovaj prilog nema pretenzije da ta pitanja riješi, ali smatram potrebnim da donekle doprinesem njihovom rašćišćavanju. Zbog toga ću iznijeti nekoliko zapažanja raznih mletačkih visokih predstavnika u Dalmaciji i Albaniji, koja mogu koristiti boljem upoznavanju ovih pitanja.

Danas shvaćanje naziva Morlak, odnosno Vlah, gotovo i ne postoji, ali je ono bilo živo još na početku ovog (XX-oga) stoljeća, kada su dalmatinski primorci i otočani nazivali tim imenom sve Dalmatinske zagorce od reda, tj. svo ono stanovništvo koje je nastavalo krajeve koji su bili s onu stranu gorja koje obrubljuje primorje. »Vlah« (talijanski »Morlacco«) bio je za dalmatinskog primorca i otočanina svaki zagorac, pa nazivao on sebe Hrvatom ili Srbinom, bio on katoličke ili pravoslavne vjere.. Vlah je bio geografski, a ne nacionalni pojam, otprilike onako kao danas Slavonac, Ličanin, Bosanac, Hercegovac i si. Ali dok danas postoji i Slavonija kao naziv za izvjestan kraj Hrvatske i Lika isto tako, ili Bosna za točno označen dio našega teritorija, nikada nije postojala na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka ni Vlaška ni Morlakija, kao naziv za točno ograničen kraj, mada se često i jedan i drugi naziv upotrebljavao za pojam nekog širokog, ali ne i točno ograđenog prostora u dalmatinsko-ličko-hercegovačkom kraju.
U XIII stoljeću (oko god. 1215—1219) srpski veliki župan Stjepan u ugovoru koji sklapa sa dubrovačkim knezom Ivanom Dandolom i dubrovačkom komunom Dubrovčane naziva »Vlasima«1.
Isto tako naziva Dubrovčane Vlasima i bosanski ban Matija Ninoslav u svojoj potvrdi povelje bana Kulina Dubrovčanima, godina 1234 2. Isti Matija Ninoslav naziva istim imenom Dubrovčane 22. ožujka 1240 godine u povelji, kojom obećava Dubrovčanima mir i prijateljstvo 3. On to čini i u svojoj povelji izdanoj mjeseca ožujka 1249. 4
Nema sumnje da je u ovo vrijeme za pisare u bosanskoj i srpskoj dvorskoj kancelariji »Vlah« bio isto što i »Latin«. Sačuvao nam se i latinski prijevod prve isprave, i to iz XIII vijeka, i u prijevodu se na mjestu »Vlah« kaže »Raguseus«.
Prvi se put spominje ime »Morlak« (Morlachi) 1352 godine, 24. lipnja, u pogodbi po kojoj zadarsko vijeće prodaje sol Veneciji, gdje Zadar zadržava dio soli koju Morlaci i drugi izvoze, kopnenim putem.5
14. prosinca 1357. izdaje hrvatski ban Ivan Šibenčanima povelju u kojoj kaže i ovo: »Isto tako ne mogu Vlahi, ili seljaci, na teritoriju istoga grada bez dozvole i privole građana svoju stoku pasti«.6
Dovoditi u bilo koju vezu naziv Vlah u bosanskim i srpskim poveljama sa ovim nazivom u hrvatskoj kancelariji, je bez ikakove osnove. U ispravi bana Ivana radi se izričito o pastirima u nedalekoj udaljenosti od Šibenika, koji tamo dolaze na ispašu sa svojim stadima sa hrvatskoga teritorija, kojim gospoduje ban Ivan. Kako se pri tome ne spominju drugi podanici bana Ivana, nego ovi stočari, Vlasi, naše je mišljenje da su se oni u ovo doba doista razlikovali od ostalih podanika bana Ivana, koji su bili zemljoradnici, i da su još u ovo doba, kao i Dubrovčani govorili drugim jezikom nego Hrvati, t. j. nekom mješavinom staroilirskog jezika i pokvarenog provincijskog latinskoga, koji su sobom donosili isluženi rimski vojnici, bilo da su oni služili u legijama, ili kao pomoćna vojska, bilo da su bili kolonizirani iz Rima i Italije.

1 Codex Diplomaticus — Diplomatički Zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sabrao i uredio Tade Smičiklas, JAZU, sv. III, Zagreb 1905, 140.
2 God. Dipl. III, 1905. 427.
3 God. Dipl., IV, 1906. 107 i 108.
4 Codex Diplomaticus, IV, 1906, 386 i 387.
s Listine o odnošajih Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, JAZU, Zagreb, III, 1872, 237.
c »Item Vlahi, vel Villani in districtu ipsius Civitatis absque licentia, et voluntate Civium pascua ipsorum, seu gramina depascere non possint«. Lucius. loannis Luciii Dalmatini De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodarrd 1668, 234.

 

Od I stoljeća pr. n. e. do VII stoljeća n. e. dugih je 8 stoljeća, za koje je vrijeme bilo dovoljno mogućnosti stvaranja ovakvih narodnih i lingvističkih mješavina. Vjerojatno nije postojala nikakva sličnost između jezika, koji su tada govorili Dubrovčani, i koji je potjecao iz rimskog Epidauruma, a koji nipošto nije bio identičan sa onim, koji se je tada govorio u Rimu, i jezika, kojim su govorili dalmatinski iliro-romanski pastiri XIII stoljeća, ali su za one, koji su govorili hrvatskim ili srpskim jezikom, bili to »Vlasi«. Kao takve spominju ih spomenute bosanske i srpske isprave, a takvim ih nazivaju i isprave hrvatske dvorske kancelarije.
Međutim, dok ban Ivan spominje Vlahe u okolici Šibenika, godine 1357, govori, 25 maja 1362, dakle gotovo istovremeno ban Nikola Zeech
0 Morlacima, koji su ušli na teritorij Trogira, i o drugima, koji stalno ulaze, sa svojom stokom. Tu se govori bez ikakve sumnje o istom narodu, odnosno skupini, koja se isključivo bavi stočarstvom.
Trogirani navode kako je to od velike Štete za »pučane«, dakle za stari, hrvatski živalj, koji se nalazi na trogirskom teritoriju. Oni traže od bana, »koji predstavlja kralja u ovim krajevima, da tu čest »Morlač-kog naroda« sa njihova teritorija istjera, i da omogući njima (tj. Tro-giranima o. p.) da se služe, da upotrebljavaju i posjedaju svoja obrađena polja, odnosno zemlje i pašnjake, njima i njihovim najamnicima
1 pučanima, mirno i spokojno prema darovnicama i sankcijama starih pobožnih kraljeva«.7
Morlacima naziva, kako vidimo određene stanovnike neprimorce i tada još uvijek romanski Trogir, u doba ugarsko-hrvatskog kralja Ludo-vika i prije toga Zadar, u to vrijeme u vlasti Venecije (1352). To je vrijeme preko jednog stoljeća prije nego su Turci osvojili Bosnu i Hercegovinu, i kada u krajevima susjednim Zadru i Trogiru nije bilo pripadnika druge vjeroispovjesti, osim katoličke.
Godine 1412, 10 travnja Vijeće Umoljenih u Veneciji ustanovljuje, da su neki Morlaci zauzeli i ovladali utvrđenje Ostrovicu, koji je Venecija kupila od Sandalja. Vijeće Umoljenih ovlašćuje svoje rektore u Zadru, da potroše do 3000 dukata za otkup toga grada.8
Ali pored ovakvih Morlaka, koji nisu bili prijatni susjedi tada, t j. od god. 1409, mletačkom Zadru, postojala je između Morlaka zadarskih susjeda, a i podaljih živa trgovina, u kojoj je vidnu ulogu imala s mletačke strane sol, a s morlačke sir i suho meso.9
Koliko je Venecija držala do ove trgovine solju sa Morlacima, vidi se iz toga, što je neke propise o toj trgovini dala razglasiti ne samo »u sviir krajevima Dalmacije«, nego i po katunima Morlaka, kada budu na pasi na našim terenima, eda i svima njima bude to poznato.«10

7 Lučio Giovanni, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trati, In Venetia 1674, 279, 280.
8 Listine VI, IS78, 239 i 240. • Listine VII, 1882, ISO.
10 Ibid. 181.

 

 

 

Nazivanje morlačkih stanova »catone«, katuni, koji se naziv upotrebljava po cijelom Balkanskom poluotoku za pastirske stanove, nalazimo još u XIII stoljeću. Tim imenom nazivaju se i stalna naselja.11 U ovoj se ispravi izričito kaže, da Morlaci imaju svoje »catone«, kada dolaze na ispašu na mletačkim terenima.
Trgovina solju bila je razvijena ne samo između Zadrana i Morlaka, nego i između Pažana i Morlaka prije nego je Venecija god. 1409 kupila Zadar i pravo na Dalmaciju od ugarsko-hrvatskog kralja Ladi-slava Napuljca. Mjesto, gdje su tada prodavali Pažani Morlacima sol bio je Obrovac. Morlaci i »drugi stanovnici spomenutih strana« donosili su »u Obrovac i okolna mjesta« sir i drugu robu, a izvozili su tu robu trgovci iz Maraka i drugi. Kada je Venecija dobila god. 1409. i Zadar i Pag dozvoljavala je jednim zaključkom Senata od 9. srpnja 1417 Fazanima, da i dalje trguju solju u mjestima, u kojima su to do tada činili, ali je zabranila, da stranci izvoze »sir i drugu robu«. Neka ti stranci to kupuju u Zadru, eda od toga imade koristi i zadarska i mletačka carina.12
Kako vidimo u okolici Obrovca spominju se pored Morlaka i »drugi stanovnici spomenutih strana.«
Za naše je pitanje od osobitog interesa dukala dužda Tome Moceniga od 23 kolovoza 1417., kojom ovaj dostavlja šibenskom knezu Blažu Delfinu prijavu o nekim vratima franjevačkog samostana, sa morske strane, kojima bi se mogao neprijatelj uvući u grad. Tu se kaže, da će, kada svrši primirje hrvatski ban Ivan i zagrebački biskup doći da provedu zimu u Kninu i Ostrovicu pa »će se izabrati između Morlaka i drugih Slavena, junačkih i sposobnih sedam stotina i više«, koji će noću prodrijeti kroz spomenuta vrata u grad.13
Prijava je pisana od Šibenčana, koji, kako je jasno napisano smatraju Morlake da ,su Slaveni, ma da ah od njih razlikuju.
I u zaključku Senata od l lipnja 1419. Mlečani govore o tome kako je kuga, koja hara u Šibeniku spriječila Morlake, da dolaze sa svojom robom u Šibenik i tamo kupuju sol.14
14 rujna 1919. mletački Senat govori o tome kako su Morlaci naoružali neke lađe, da s njima preplove na otoke.15 Mlečani nazivaju Morlacima, kako je iz ovoga očito i dalmatinske primorce, koji ne živu u gradovima.
20 prosinca 1428 mletački dužd Franjo Foscari u svom pismu zadarskom kapetanu Marku Lipomanu i zadarskom knezu Aleksandru Zorziju

II Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, JAZU, Zagreb, IV, 1892—1897, s. v. 900, 901.
» Listine VII, 1882, 235 i 236. 14 Ibid. 236, 237. 14 Ibid. 285. " Ibid. 299.

 

kaže, da je »dolazak Morlaka u naše dalmatinske gradove vrlo koristan i za našu državu i za naše podanike i vjerne i onim krajevima ...«16
Iz ovih duždevih riječi očito je da on Morlacima smatra stanovnike preko granice zadarskog teritorija. Kako je taj teritorij bio dio teritorija hrvatskih feudalaca, to je očito da ti Morlaci stanuju na hrvatskom teritoriju.
Devet godina zatim sklapa se pogodba između Venecije i hrvatskog bana Petra, brata bana Matka, u kojoj se medu ostalim kaže, »da ubuduće od dana sklapanja ove pogodbe (tj. 6 svibnja 1437 g.) bilo gdje u Dalmaciji, gradu ili selu, koje je u dominiju ili vlasti istoga presvijet-loga gospodstva (t. j. Venecije, o. p.) neće biti primljen bilo koji Vlah ili Morlak, koji bi htio da se nastani u nekom gradu presvijetlog dominija, nego on ima biti istjeran i vraćen u ruke njegove Magnifi-cencije... a gospodin ban Petar obećaje da ne će dozvoliti ubuduće da se nanose smetnje, štete ili krade podanicima spomenutoga dominija Venecije, bili oni Dalmatinci ili Morlaci, koji su se Morlaci nastanili na teritorijima spomenutog presvijetlog dominija prije posljednjeg primirja koje je sklopljeno ..." 17
Ovi Morlaci i na mletačkom i na hrvatskom teritoriju bili su očito svi seljaci bez razlike.
U naputku, koji Vijeće Umoljenih daje 26 veljače 1439 Pavlu Vala-resu, kad ga šalje kao providura u Dalmaciju, kaže se, da je glavni uzrok zbog kojeg ga šalje, Petar Talović, »koji ne prestaje da nanosi štete našim podanicima, i najviše Morlacima, koji stanuju u drugim našim mjestima.«18
Spor između Venecije i Petra Talovića bio je najviše u tome, što je Petar tražio da Venecija protjera iz svojih mjesta one Morlake, koji su prebjegli sa Petrovog teritorija na mletački poslije primirja sklopljenog sa carem Žigmundom. Venecija je nudila Petru novčanu naknadu za te Morlake, ali se sporazumjeti nisu uspijevali.
Gotovo istovremeno, kada se govori o Moralacima na teritoriju Petra Talovića, govori se i o Morlacima u okolici Senja. 31. siječnja god. 1441 Venecija traži od senjskih knezova (comites Segne), da oni namire štetu za brašno, koje su opljačkali »Morlaci vaši podanici« na jednoj lađi Rabijana mletačkih podanika.19
Dvije godine zatim 31 svibnja 1443 spominju se Morlaci u okolici Kotora (prope Catarum)20.
Još smo bolje upućeni o Morlacima u okolici Baga, današnjeg Karlo-baga, iz jedne molbe, koju je paška komuna uputila mletačkom Senatu, a on joj odgovorio 28. srpnja 1445. Mletački je Senat bio dozvolio

»« Listine IX, 1890, 34. " Ibiđ. 96 i 97. 18 Ibid. 115 i 116. » Ibid. 135 i 136. «• Ibid. 175.

 

Fazanima, da upućuju svoju sol u Trstenicu, koje je mjesto pripadalo senjskom knezu Dujmu. To je išlo na štetu Bagu, koji se obratio svojim gospodarima krbavskim knezovima, koji su da im udovolje zabranili svojim podanicima Morlacima da idu kupovati sol u Tristenici, kao i to da tamo ne smiju nositi bilo kakvu robu, nego treba da to čine u Bagu. Iz Baga u Obrovac može da se vozi sol, a iz Obrovca u Bag sirevi i smola.22
O »ljudima i Morlacima bana Petra« u susjedstvu Poljica god. 1446. govori mletački Senat god. 1446, 17 ožujka,23 a o »Morlacima ili drugim zločincima, po kojima bi mogli da budu okradeni podanici našega gospodarstva ili zlostavljani« govore godine 1447, 13 ožujka, zadarski knez Hektor Pasqualigo i kapetan Nikola Memo,24 o Morlacima pak »koji stanuju kraj Kotora« i o vojvodi Altomanu »sa njegovim vojnicima i Morlacima« i o katunima u tom kraju — mletački Senat 27. srpnja 1452 godine.25 O Morlacima u Podvelebitskom kanalu govori mletački Senat u svom odgovoru na molbe paškog poslanika 12. kolovoza 1452. Paški je poslanik Belota Luke Diziković u ime svoje komune, molio mletačku vladu, da isposluje, da »nijedan Morlak iz onih planina ne može posjedovati ni brodicu ni lađe bilo koje vrsti, ni s njima ploviti, osim ako za to položi jamčevinu u Pagu, pa ako s tim lađama bude počinjena neka krađa, treba on to nadoknaditi i platiti. Ukoliko on tome ne odgovori, paški knez može zaplijeniti spomenute brodice i lađe i dati ih spaliti.«26 To im mletačka vlada odobri, ali uz uvjet, da
0 tom riješenju mletačke vlade obavijeste krbavske i senjske knezove.27
U svojoj dukali od 8. ožujka 1455. g. Franjo Foscari odgovarajući na molbe poslanika krbvaskih knezova Tome, Ivana i Jurja njegovih sinova kaže da »oni imaju neke Morlake koji su njihovi podanici i kao robovi zemlje, ovi spomenuti bez naročite dozvole svojih gospodara ne mogu otići sa njihovog zemljišta i obvezani su da izvršuju i poda-vaju izvjesne regalije spomenutoj gospodi. A kako su od nekoga vremena počeli bježati iz distrikta pomenute gospode bez njihove dozvole, mnogi su se sklonili u distrikte Zadra i Nina da tamo stanuju, što je na veliku Štetu spomenute gospode.« Krbavski knezovi su se zbog toga obratili mletačkoj vladi s molbom da naredi svojim predstavnicima u Zadru i Ninu da te Morlake koji su podanici pomenute gospode, vrate i da ih prisile da se povrate na teritorij svojih gospodara. Mletačka je

21 Bag se u ovo doba naziva i latinski i talijanski Scrissa, Scrixa. God. 1525 popališe Bag Turci, a god. 1579 obnovio ga je nadvojvoda Karlo, koji je stolovao u Grazu i zapovijedao tek obrazovanom Vojnom Krajinom, koju mu je car i kralj Rudolf predao u upravu 25. veljače 1578.
22Listine IX, 1890, 223.
23 Ibid. 238.
24 Ibid. 258.
25 Ibid. 436. i .437.
26 Ibid. 448.
27 Ibid. 449.

 

vlada odgovorila da će, ma da nema nikakove informacije o takovim Morlacima, obavijestiti svoje rektore u Zadru da paze na prava krbavskih knezova i da prema tome postupe.28
God. 1457. knez Ivan, sin kneza Tome krbavskoga, saopćava mletačkom Senatu da su »svi Morlaci koji nastavaju naša brda podanici i obavezni, kao što su obavezni seljaci privezani uz zemlju vašeg otoka Kandije (Krete)«. Međutim kada ne izvršavaju svoje obaveze a knez Ivan hoće da ih na to prisili, oni prelaze na teritorij Zadra. To je od velike štete za knezove krbavske. Kada im se oprosti dug, oni se ponovo vraćaju »u spomenuta naša brda«. Knez Ivan moli da ih mletačke vlasti ne primaju.
Mletačka je vlada odgovorila, da je ona uvijek dozvoljavala da na njen teritorij slobodno dolaze svi koji hoće i da ona ne može ukinuti tu slobodu. Ali kada knez Ivan kaže da su ovi Morlaci »vezani za zemlju« i da za njih treba upotrebi ti drugu mjeru, onda mletačka vlada obećaj e da će mu udovoljiti. Međutim oni koji nisu »vezani za zemlju« slobodni su doći kada hoće.29
Iz ovoga je očito da knez Ivan naziva sve stanovnike svojih krajeva Morlacima, jer njihov odnos uporeduje ne sa drugim stanovnicima u svojoj oblasti, nego sa onima otoka Krete.
Pažani nazivaju u ovo vrijeme i primorce Morlacima. U svojim kapi-tulima koje je paška komuna podnijela mletačkoj vladi god. 1458. kaže se: »Po obali brda tj. po terrafermi, u najnovije je vrijeme Vaše Gospodstvo povisilo carine od 20 na 32 dukata, zbog čega je veći dio Morlaka počinjući od Baga i Senja do Rijeke grnuo u Istru da tamo kupi sol, jer »tamo nema carine«. Pažani traže da se vrati carina na 20 dukata kako je to bilo prije, a također da se udari carina na so) u Istri.30 Mletačka vlada svojim odgovorom od 3. studenoga 1458. na to nije pristala.
Međutim iz toga odgovora mletačke vlade paškoj komuni (3. stude-nioga 1458) vidimo da su Morlaci sol iz Istre prevozili i morskim putem, na obale Rijeke i Senja. Prema jednom naređenju mletačke vlade, koje je tada bilo na snazi, nije se smjela prevoziti morskim putem sol iz Istre. Pažani su tražili da vlada naredi »kapetanu galije Kvarnera« da sprijči Morlacima prevažanje soli iz Istre u svoje krajeve.31
Pažani su tražili i to da treba strogo paziti da se ništa ne prevozi morskim putem od Baga do Obrovca, jer da to škodi i zadarskoj i paškoj državnoj blagajni. Morlaci se na to nisu obazirali, a mletačka je vlada odgovorila Pažanima da će stvar ispitati i dati potrebne upute svojim sindicima koji idu u te krajeve.32

28 Listine X, 1891, 49.
29 Ibid. 117.
30 Ibid. 137.
31 Ibid. 136.
32 Ibid. 137 i 138.

 

13. studenoga 1462. primila je mletačka vlada poslanike Stjepana vojvode sv. Save, koji su joj podnijeli njegovu molbu. Iz te se molbe vidi da vojvoda Stjepan ima u svojoj državi plemiće i Morlake, tj. da sve one koji nisu plemići, on naziva Morlacima. Ovako stoji u njegovu podnesku: »Ja sam zabranio mojim plemićima i mojim Morlacima pod kaznom gubitka svega što imaju na svijetu, kupovanje bilo kakve soli, bilo u Dubrovniku, bilo na njegovom teritoriju, osim one koju kupuju u Kotoru i Hercegnovom, u Neretvi, u Splitu i drugim gradovima Signorije«33 (tj. Venecije).
Mlečani ovoga vremena nazivaju Morlacima težake na teritoriju raznih gospodara u Dalmaciji. Knez i kapetan Šibenika izdaje 17. listopada 1465. naredbu kako se imaju krčiti nove zemlje na šibenskom teritoriju. Vlasnici zemljišta mogu krčiti to svoje zemljište i graditi nove nastambe služiti se pašnjacima i vodama spomenutog sela uz dozvolu glavara sela. »Ako pak netko naseli neke Morlake ili seljake na svom zemljištu u svrhu da ga oni obraduju to može učiniti samo za jedne zime, a ti Morlaci ili seljaci za vodu kojom se budu u to vrijeme služili treba da daju uobičajena davanja onom selu na čijem su predjelu i čijim su se vodama služili.«34
Ovdje šibenski knez i njegova kurija u kojoj su svi odreda šibenski plemići, razlikuje Morlake od seljaka.
U ugovoru sklopljenom 16. svibnja 1469. između Šibenčana i bana Ladislava Marka nalazi se i točka 5. koja glasi: »Da se ništa ne kaže o Morlacima koji su došli na šibenski teritorij, nego — jer se kaže da to spada na presjajno veličanstvo kralja i prevedre vlade mletačke — neka se to na njih uputi da oni odluče«.35
Mjesec dana poslije toga šalje mletački dužd Kristofor Mauro poslanika k caru i kralju ugarskom sa naputkom što će uraditi i u pitanju Morlaka, koji su došli na mletački teritorij a za koje je ban zahtijevao da ih venecija Vrati. Mletački su, naime, rektori u Dalmaciji tvrdili da su spomenuti Morlaci slobodni ljudi i prema tome punopravni, pa su kao takovi slobodno prešli pod mletačku vlast. Mletačka vlada je prihvatila mišljenje svojih rektora i tražila da bude slobodno prelaziti i banovim i mletačkim podanicima iz jedne vlasti u drugu. To neka poslanik svakako isposluje od kralja.36
Razumije se da je ta sloboda vrijedila samo za one Morlake koji su prelaziti na mletački teritorij, a svoje su obaveze prema gospodaru ispunili. Ali je bilo slučajeva kada bi prešli granicu i oni koji nisu zadovoljili obavezu prema knezu i tada su mletačke vlasti prema njima drugačije postupile.37

Pod godinom 1453. govori jedna bilješka, u God. n. 6214, 6215 rukopisne zbirke bečke Državne biblioteke, da je vojvoda Stjepan odjahao u župu »sa mnogo ljudi Morlaka (Murlacchi) i Kotorana«. 38

33 Ibid. 228.
34 Ibid. 339.
35 Ibid. 441.
36 Ibid. 451.
37 Ibid. 452 i 453.
38 Commissiones et relationes venetae, ed. S. Liubić, JAZU, Zagreb, I, 1876, 4.