Geni kameni III

U prošlom nastavku vidjeli smo kako je za današnji raspored halogrupa bitno bilo razdoblje prijelaza pleistocena na holocen, odnosno ponovno naseljavanje sjevernih dijelova Europe iz južnih toplijih utočišta. U tom naseljavanju kao najbrže pokazale su se grupe zapadnih utočišta (R1b, I1a, I1c) jer su im topla Golfska struja te nizak teren brzo otvorili put prema Britaniji, Skandinaviji te cijeloj Njemačkoj i Poljskoj nizini. Pri širenju dijelovi zapadnih grupa stigli su s obje strane Alpa i do zapadnih krajeva Hrvatske. To nam govore postoci ženskih mtDNA podgrupa H1 i H3 čiji je izvor na Iberskom poluotoku.
Prije više od desetak tisuća godina na području današnjeg Izraela i Jordana pripadnici natufijanske kulture (po nalazištu Wadi-al-Natuf) naučili su saditi pšenicu. Očistivši teren od svih drugih biljki (od tada korova ) i pruživši šansu za razvoj samo jednoj biljnoj vrsti, pomogli su ne samo njenom širenju svijetom nego i sigurnosti vlastite egzistencije. Umjesto da preživljavaju od viškova proizvoda same prirode i njenih kompliciranih životnih krugova, uzeli su stvar u svoje ruke te dati prostor i vrijeme zauzeli samo za sebe i pšenicu (jednozrnu / einkorn - Triticum boeoticum i dvozrnu / emmer – T. dicoccum). Nakon pšenice udomaćili su ječam te pripitomili ovcu, kozu, a zatim kravu i svinju. Pojednostavnivši biološke cikluse na pogodnom terenu koristili su se suncem i vodom samo za ona živa bića od kojih su mogli imati direktne koristi. To je rezultiralo golemim povećanjem količine hrane koja se mogla izvući s ograničenog prostora. Toliko većim da se gustoća populacije koja bi prešla na poljoprivredu mogla povećati i za nekoliko stotina puta ukoliko je teren bio pogodan, a zemlja plodna.Stari Jerihon koji se prostirao na 5 hektara već je prije 9000 godina imao 2000 stanovnika. Pri tom je moralo dolaziti do većih promjena prirodnog okoliša i smanjivanja broja mnogih živih vrsta.
Neolitik je na Zemlji započeo neovisno barem na tri lokacije; Bliski istok s pšenicom, Daleki istok s rižom i Srednja Amerika s kukuruzom. Očito su paleolitske kulture po cijelom svijetu toliko napredovale da je bilo potrebno samo pričekati povoljnije klimatske uvjete, tj. kraj ledenog doba kako bi započela velika gospodarska, a time i kulturna revolucija. Zanimljivo je napomenuti kako je pas (vuk) pripitomljen dosta prije početka neolitika, još dok smo bili lovci i sakupljači. Budući da su ga držali i Indijanci, za pretpostaviti je kako su ga njihovi preci doveli sa sobom kad je prije 12000 godina pukla velika kanadska ledena ploča. Najstarija naselja iskopana u blizini Jerihona (Izrael), Catal Huyucka (Turska) te na visoravni Zagrosa (Iran / Irak) govore nam o prvotnom arealu neolitika. Iz tog područja Plodnog polumjeseca gdje je pšenica od davnina živjela kao divlja biljka veliki porast broja ljudi rezultirao je brojnim, ali sporim migracijama. Kako su u susjedstvu imali neobrađenih terena na pretek prvi su se poljoprivrednici gradeći nova naselja pomicali brzinom od približno kilometar na godinu, a sa sobom osim udomaćenih vrsta, tehnologije, kulture, vjere i jezika nosili i svoje gene.
Tamo gdje je bilo dosta plodne zemlje, a klima slična prvotnoj tu je napredovanje bilo intenzivnije. Ako je plodne zemlje uzmanjkalo, a klima se značajnije mijenjala neolićani su bili primorani zaobići neprikladan teren ili pričekati razvoj novog mutanta pšenice koji je otporniji na hladniju klimu. Tad su i domoroci imali priliku prihvatiti novine te sami nastaviti širenje neolitika dalje. Sigurno je dolazilo do prvih većih ratnih sukoba. Lovci, a i brojnija mezolitska plemena branili su svoje prostore, no brojnost neolićana i sigurne zalihe hrane bili su u početku velika prednost. Ali i neodoljiv plijen. Kako su morali akumulirati svoje zalihe žita nakon žetve i skupljati stoku u obore tako je dolazilo do gomilanja velikih vrijednosti na malom prostoru što je bilo kao stvoreno za pljačku onima kojima se i nije baš kopalo. Zato vidimo kako nakon prvih stoljeća sasvim otvorena neolitska sela dobivaju sve veće i veće obrambene zidove ili jarke, pa čak i kule. Prije 8-9000 godina dolazi do otkrića izrade keramike prvenstveno u svrhu spremanja zaliha te pripremanja hrane, ali se pokazala korisnom i za mnoge druge stvari.
Način izrade i ukrašavanja keramike daje mnogo informacija o širenju pojedinih populacija i kultura. Sve to je rezultiralo promijenjenom genetičkom slikom. Bliskoistočne haplogrupe uglavnom iz grana J i E, ali i G, K te R1b(Ht35) razišle su se na sve strane svijeta. Prva pomicanja su bila velika, no već pri prelasku Egejskog mora domaći (egejski) E3b1- alfa prije 9000 godina je uspio «uhvatiti korak» te prihvativši neolitik i sam postao jedan od glavnih nositelja dalje na zapad i sjever, pa čak i natrag na istok. Poljoprivredi su se, došavši u današnju Grčku i istočnu Bugarsku, otvorila dva nova puta. Jedan istočnom obalom Jadrana i Apeninskim poluotokom prema južnoj Francuskoj i Španjolskoj, gdje se spojio s migracijama preko sjeverne Afrike i dalje uz Atlantsku obalu prema Britaniji, te drugi kroz doline Varadara i Morave u Panoniju. Drugi prolaz je bio problematičan jer je Panonija ipak bila dosta hladnija od Egeja pa se čekao prilagođeniji oblik pšenice. Tako da su prve migracije ipak išle obalom Jadrana i Apenina početkom sedmog tisućljeća stare ere. Južni Apenini su bili pogodan kraj sličan Grčkoj kojim su se neolitske haplogrupe lako širile, no zgodno prošavši nisko albansko priobalje i došavši do Dinarida površine plodnog i pogodnog terena su naglo pale. Egejci su se većinom skrasili po dalmatinskim otocima i njihovim malenim poljima, te na nižim kontinentlanim terenima bliže moru kao što su Ravni Kotari. Osim biljaka donijeli su i stoku, a prihvaćanje stočarstva domaćim lovcima je puno jednostavnije od ratarstva zato što su oni i onako navikli na pretežno mesnu prehranu. To je jedan od razloga zašto na središnjim i zapadnim Dinaridima nije došlo ni do zamjene ni do jače infiltracije novim neolitskim haplogrupama (uglavnom E3b1-alfa) već je I1b* i dalje ostao izrazito dominantan.
Prihvaćanjem stočarstva kao dominantne neolitske privrede Dinarida i ostankom na pretežito mesnoj prehrani stanovništvo tog kraja, rasno stare kromanjonce, nisu zadesile velike tjelesne promjene kao dobar dio nove neolitske Europe. Kromanjonci (paleoeuropeidi) bili su visoki i krupni ljudi, velikih dugih (dolihocefalnih) glava i mišićava tijela. Takav stas im je koristio u stalnim borbama s velikim i malim zvijerima, a pogon mu je bio znatan izvor životinjskih proteina. Kako su europski kromanjonci u neolitiku prelazili na pretežno biljnu prehranu tako im se smanjivala visina i korpulencija, te su im se iz generacije u generaciju mijenjale rasne karakteristike. Udio u izmjenama imala su i miješanja s novim doseljenicima. Nastajale su nove rase. Kako na Dinaridima nije bilo velike promjene u načinu prehrane, nije bilo ni značajnije promjene tjelesnih karakteristika po pitanju visine i korpulencije. Uglavnom su veće promjene nastale na kostima glave koja podliježe sve većoj «dinarizaciji» odnosno skraćenju u smjeru čelo-zatiljak (brahicefalizaciji), ali tako što dolazi do zaravnjenja zatiljne kosti (planokcipatopilija). Sličan proces, ali posve neovisan o ovom našem, dešavao se na raznim lokacijama po svijetu (Armenija). Sam proces dinarizacije bio je dosta dug i trajao je od dolaska neolita do željeznog doba, preko pet tisuća godina.
Po otocima te u samom priobalju mediteranizacija (stvaranje mediteranskih rasnih karakteristika) više je uzela maha. Dalmatinski E3b1-alfa iako ne toliko brojan, pokazuje izuzetno veliku raznolikost i starost pa se može pretpostaviti njegov vrlo ran i dugotrajan dodir s domaćim I1b*. Zato bi se začeci jadranskog neolitika mogli datirati možda i do <7000. (7000.g. p.n.e.), premda se pojava kulture impresso-keramike (gdje se ukrašavanje ne baš kvalitetnog materijala izvodilo utiskivanjem nokta, školjke čančice (cardium) ili kakvog drugog oštrog predmeta u sirovu glinu) za sad stavlja maksimalno u sredinu sedmog tisućljeća. No pojava keramike može biti i kasnija od dolaska neolitika jer se tehnologija izrade keramike u to vrijeme tek širila svijetom. Taj kulturni krug je raširen po velikom dijelu Mediterana, a kod nas u početku osim stočarenja i izrade nekvalitetne keramike i nema nekih drugih većih promjena naspram mezolitika. Tek u razvijenoj fazi dolazi do pojave prvih naselja i ratarstva na otocima te dublje u kopnu.
Impresso kulturu oko <4500. nasljeđuje puno razvijenija danilska kultura, nazvana po mjestu Danilo pokraj Šibenika i to na istim predjelima gdje je prije egzistirala kultura impresso-keramike. Njoj srodne su kulture srednje Albanije odakle je dobivala kulturne impulse i ostvarivala vezu s grčkim krajevima te prekojadranska srednjotalijanska Ripoli kultura. Velik dio nalaza potječe iz špilja iako im to nisu bila stalna već privremena boravišta, ali govore o značaju stočarenja i potrazi za dobrim pašnjacima. Južniji oblici poput velolučke kulture upućuju na istočne (crna visoko-polirana keramika - rana Vinča, Tsangli sloj Diminija, Late Neolitic) i na prekomorske veze (apulska crveno slikana keramika). Danilovsku <3900. direktno nasljeđuje manje raskošna, ali dostojanstvena hvarska kultura. Centralna mjesta su joj srednjodalmatinski otoci, ali u posebnim regionalnim varijantama rasprostire se od Tršćanskog zaljeva do Boke kotorske. Zanimljivi su njeni lokaliteti na području srednjeg toka Neretve oko Lisičića s naslikanim scenama lova, pejzaža, zatim simbolima sunca i polumjeseca. Genetska istraživanja govore da kroz cijelo vrijeme neolitika usprkos uočljivim vezama uglavnom s talijanskim i grčkim prostorima nema velikih seoba prema Dalmaciji. Na «udaru» su otoci i obala, ali dinarski I1b* konstantno «vraća» i te prostore. Možemo zamisliti začuđenost starih dinarskih lovaca kad su se u Imotskom polju pojavili prve neolitske skupine niskih i tankovitih ljudi vodeći sa sobom ovce i krave. Te skupine nisu stizale direktno iz Egeja već su bili pripadnici nekoliko generacija starih sela bliže moru iz krajeva tople neretvanske doline. Pokušali bi pronaći kakvu zgodnu praznu špilju ili bi uz rub polja pokraj vode sagradili svoje selo praveći kuće tako da bi u pola metra dubokoj kvadratnoj ili okrugloj rupi tvrdo nabijajali petnaestak centimetara glinaste zemlje stvarajući podnicu. Okolo rupe bi zabili hrastova debla i između njih isprepleli pruće te ga obložili ilovačom da se zaštite od vjetra i kiše. Krov je bio u početku od trstike, a onda i od slame koja bi im preostala nakon žetve. Stoka je živjela u blizini kuća ili skupa s njima. Stari lovci su pogledavali s brda i čudili se životinjama koje ne bježe od ljudi i koje se daju tako lako uloviti. Primijetili su i neke njima strane običaje. Došljaci su svoje mrtve pokapali pokraj vlastitih kuća ili čak u samim kućama. Nekad bi pokopali samo glavu pokojnika, a znali su u obredu po koji komad tijela i pojesti. Slavili su svoje mrtve generacijama u čemu vidimo izvor kasnijeg kulta Lara i Penata ili kod nas još recentnijeg slavljenja kućnih svetaca, brgulje. Često su u obredima upotrebljavali posude životinjskog ili ljudskog oblika koje danas nazivamo ritonima.
Zajednica je bila puno brojnija od lovačke skupine i uslijed puno veće akumulacije dobara društveno raslojenija. Poput lovaca poštivali su Božicu Majku i kult rađanja, samo se rađanjem ovaj put smatralo i nicanje klasa iz zemlje, te je Božica Majka postala Majka ili Božica Zemlja (Gea). Većina kultova bila je više vezana uz poljoprivredne, solarne cikluse nego ranije lunarne. Kako ostaci govore žene su im bile malene i slatke, tako da domoroci sigurno nisu mogli odoliti i ne spustiti se s brda te pokupiti djevu, a skupa s njom ovcu i otežu vreću žita. Neolićini su zbog toga bili primorani napraviti duboki jarak oko sela ne bi li zaštitili svoje stvari i članove obitelji. Kako bi se selo širilo, tako bi napravili veći jarak, a starim se koristili kao odlagalištem smeća dok ga ne bi zatrpali. U konačnici su i brđani u potpunosti prihvatili neolitik i tako se međusobnim ženidbama izgubila sva razlika, a pridošli mediteranski geni raspršili u autohtonom genetskom bazenu. Ako vam je kosa ricava, a put nešto tamnija znajte da ste u igri genetske rekombinacije zakvačili neke od tih neolitskih gena. U okolici Imotskoga mediteranske, neolitske haplogrupe sve zajedno dosežu kojih desetak posto i to uglavnom E3b1-alfa.
Kad se pšenica udomaćila u centralnom Balkanu u dolinama Vrbasa i Morave, ali i istočnije u krajevima današnje Bugarske i Rumunjske došlo je do velikog širenja mediteranskih haplogrupa. Na mjesta gdje je do tad izrazito dominirala I1b* grupa, prevagu su uzele egejsko-anatolske E, J, G, K te R1b(Ht35). Među njima je najbrojniji bio južnobalkanski E3b1-alfa haplotip. Dolaskom do Save i Dunava «domaćini» su se uspjeli priviknuti na neolitik te je u daljnjem prodoru panonski dio I1b* počeo preuzimati ulogu širenja poljoprivrede. Neolitska kultura tog vremena i prostora zove se starčevačka kultura i u istočnu Slavoniju stiže <5500., a njen zapadni ogranak na području srednje i zapadne Slavonije je posebno važan jer je, oblikovavši se u našu domaću korenovsku kulturu (Korenovo kod Bjelovara <4600.), iznjedrio novu veliku grupaciju linearno-trakastih kultura kasnije raširenih na cijelom sjevernijem području Europe od Atlantika do Crnoga mora. Širenje prema Bjelorusiji i Ukrajini linearno-trakastih kultura <4300. mogao bi biti uzrokom današnjoj primjetnoj zastupljenosti I1b* reda 15-tak% u tim područjima.
Zanimljiva su jezična razmatranja povezana s novim genetskim istraživanjima. Kako je područje Bliskog Istoka definitivno izvor neolitika za Europu i Afriku i srednju Aziju, onda bi pretpostavljeni neolitski prajezik star kojih 11000 godina mogao biti izvor za mnoge današnje skupine jezika poput hamitskih (sjeverno-afričkih), semitskih (bliskoistočnih), indoeuropskih i još nekih. Taj prajezik se u lingvistici zove nostratičkim jezikom. Zapadni postnostratički koji dolazi do Egeja kreće dalje u dva pravca. Ovaj što ide našom obalom prelazi u Italiju i po svoj prilici bi mogao biti pretkom zabilježenih talijanskih i švicarskih ne-indoeuropskih jezika poput etruščanskog i retskog. U povijesna vremena opstali su i pelaški u Grčkoj, minojski na Kreti te elimijski na Siciliji kao neindoeuropski jezici. Po svemu sudeći pripadnici impresso, danilo i hvarske kulture koji su obitavali u okolici Imotskog od <7000.-<2400. nisu govorili indoeuropskim jezikom nego nekim sličnijim starom pelaškom (Pelazgi – predgrčki narod egejskih otoka), retskom ili etruščanskom. Moguće da su se najizoliraniji brđani dosta dugo držali prastarog paleolitskog dinarskog jezika iz kog vučemo riječ blavor. U Europi su jedino Baski uspjeli sačuvati jednu zapadnu formu prastarih paleolitskih europskih jezika. Onaj dio postnostratičkog jezika koji je krenuo prema Panoniji i preko slavonske I1b* korenovske kulture se kao linearno-trakasta prebacio do Ukrajine mogao je donijeti temelj pred-indoeuropskog jezika na područje kurganskog kulturnog kruga (kurgan – tumul - gomila – zemljani ili kameni grobni humak) u ukrajinskim i južnoruskim stepama. To područje s temeljnom R1a haplogrupom dolaskom neolitika ignorira ratarstvo, ali prima već udomaćene vrste životinja za kojih u stepi ima obilje trave. Uz to <4000. pripitomljava u stepi već prisutnog konja koji postaje glavni izvor hrane, ali ubrzo i vučne snage jer su kurganci prvi na svijetu izmislili kola na dvije osovine s teškim, od punog drveta napravljenim kotačima. Dosta kasnije <2000. izumili su i brza bojna kola s laganim šupljim kotačima na jednoj osovini koju su vukla po dva konja te napravili rusvaj po velikom dijelu svijeta. Prihvatili su tehnologije izrade bakrenih predmeta, a kasnije i bronce te bazirali gospodarstvo na nomadskom stočarstvu i ratovanju.
Kao društveni oblik dominirao je patrijarhat u kom su muškarci bili ratnici s bojnom sjekirom kao omiljenim oružjem, a krvno srodstvo je bilo jako vezivno tkivo pa su nastajala velika mobilna plemena i zajednice. Već sredinom četvrtog milenija stare ere vidimo prve upade stepskih nomada u Panoniju, vidljivih po raštrkanoj retz-gajari i rasprostranjenoj poligenetskoj badenskoj kulturi (utjecaji stepskih nomada i egejsko-anatolskog kruga).
Badenska kultura imala je samo rubni značaj za područje Hrvatske, praktično samu istočnu granicu oko Vukovara i Osijeka u razdoblju <3400.-<3100. Oko <3000. dolazi do drugog vala već pravih stepskih Indoeuropljana i u okolici Vukovara, na mjestu koje danas znamo kao Vučedol nastaje najljepša i najrazvijenija eneolitska (brončanodobna) kultura ne samo Hrvatske nego i daleko šire. Indoeuropljani su donijeli dosta novina, ali se vučedolska kultura nije odrekla starih tradicija sopotske kulture istočne i srednje Slavonije niti starog Ib1* supstrata. Uz obradu zemlje i pojačano stočarenje pojavile su se i nove društvene grupacije, vojnici, svećenici, ali i obrtnici, ljudi koji su cijeli život provodili u obradi bakra i bakrenih predmeta koje su inovacijom dvodijelnog kalupa doveli do vrlo visoke razine izvedbe. Čak su među prvima na svijetu upoznali puno tvrđu broncu. Širenje vučedolske kulture očito vojnim putem dovelo je i do prve izrade obrambenih gradinskih naselja po vrhovima brda i brežuljaka. Osvojivši u kasnijoj fazi Dinaride, vučedolci su u naše krajeve donijeli novo društveno uređenje, indoeuropski jezik i zasigurno R1a haplogrupu. Uz Vučedol se veže i prvi europski kalendar te kult Oriona. Zanimljivo je to da se na granici Dalmacije i Hercegovine do nedavno na badnjak urezivao Orionov pojas s pet zvjezdica, ostavština iz vučedolskih vremena.
S genetičke strane posebno je zanimljiv podatak da nositelji R1a na području Bosanske i Slavonske Posavine pokazuju vrlo veliku varijancu, tj. starost tog haplotipa što bi se moglo povezati upravo s tada pristiglim stepskim nomadima, elitnim slojem vučedolske kulture.
I nakon Vučedola nije prestao utjecaj stepskih naroda pogotovo kroz doline Bosne i Neretve. Rezultat toga je nastanak nove brončano-dobne cetinske kulture <2000. na području od Krke do Neretve. Uočavamo pojavu gradinskih naselja, goleme količine dobro obrađenog brončanog oruđa i oružja, bez obzira što u našim krajevima nije bilo bakrenih ruda, te bogatstvo izrade keramike s uglavnom geometrijskim uresima. Sve to govori o izdiferenciranosti društva i postojanju ratničkih elita.Postaje učestalo pokapanje u gomilama, nalik stepskim tumulima, a sama kultura se širi prema istočnoj Bosni, a nešto kasnije pretapa u posušku kulturu i širi istočno od Neretve. Cetinska (- posuška) kultura bi se mogla nazvati i protodelmatskom kulturom jer je njeno izvorno područje ono na kom se kasnije spominju Delmati. Možemo zaključiti kako su Delmati većinom dinarski I1b* starosjeditelji uz manji udio E3b1-allfa mediteranaca te nekolicinom pripadnika nove R1a stepske elite. Delmatski izumrli jezik je bio indoeuropski, a s desidijatskim, breučkim i japodskim činio je jednu od četiri grupe ilirskih jezika sudeći po osobnim imenima zabilježenima u antičko doba.
Paralelno uz cetinsku, po otocima i na obali supostojao je jadranski oblik ljubljanske kulture. Ljubljanska kultura nastala je nakon vučedolskog osvajanja predalpskih prostora i njeni utjecaji na staro stanovništvo širili su se uglavnom otocima i samom obalom od Istre do Mljeta. Iz te kulture razvio se kasnije histarski i liburnski kulturni krug ilirske grupe. Te grupacije, pogotovo Liburni zadržali su više starih neolitskih karakteristika. Izgleda da su čak i ostatke matrijarhata dovukli do povijesnih vremena, za razliku od Delmata koji su bili izrazito patrijarhalna ratnička skupina. Ta razlika u mentalitetu se nešto kasnije pokazala kao vrlo važna stvar jer tko zna bi li Kikaš moga onako lako udariti na srce paron Antonija i izvući onolike silne dare, da ovoga njegove neviste, a i sama žena (Bog neka joj dušu prosti) nisu dovele do stanja krajnjeg očaja.