Kratka prošlost Imotske krajine

Prof. fra Andrija Nikić, povjesničar

povodom gostovanja na IMOart-u Forumu Croaticumu, 02. prosinca 2002.

Prošlost Imotske krajine možemo podijeliti na tri važna razdoblja. Prvo seže u najstarija vremena sa stanovnicima Ilirima, Rimljanima i Hrvatima. Drugo razdoblje od dolaska Turaka 1493. do njihova izgona 1717. Treće je od konca srpnja 1717. do danas.

U srednjem vijeku hrvatska župa Imota, koju oko 950. godine spominje Konstantin Porfirogenet, pripadala je Humu, odnosno Zahumlju, Humskoj zemlji. U povelji hercega Stjepana od 1. lipnja 1454. Imotski je u posjedu hercega Stjepana Kosače i pripada Hercegovini.

U isto vrijeme (1463.) kad su Turci osvojili Bosnu i veći dio Hercegovine počeli su ugrožavati Imotsku krajinu pljačkajući njezino zemljište, naročito plodno polje i njegovu okolinu. Prema turskom popisu iz 1475., odnosno 1477. godine Imotski, Vrgorac, Makarska, Bast, Brela i brojna mjesta upisan je u sastav Hercegovačkog sandžaka. Iako je osmanlijska okupacija bila postupna i temeljito pripremana, ona je u svojoj završnoj fazi bila silovita i praćcena teškim pustošenjim i razaranjima. Konacno su Turci zauzeli, cijelu Krajinu, nakon pada Imotskog 1493. godine. [1]

Nakon učvršćenja u Imotskoj krajini Turci su napadali i osvajali susjedne predjele. Tako su god. 1499. prodrli do Splita i odveli zarobljenike u Hercegovinu. God. 1501. prodiru do Trogira i osvajaju Marinu. Zbog učestalih turskih prodora prema moru i u cetinsko područje iste (1501.) godine prodire Ivaniš Korvin sa 700 konjanika i 500 pješaka u Cetinu s namjerom, da udari na turski Imotski. [2] Nakon neuspjelih napada i obrane Vladislav sklapa 1503. s Turcima primirje na sedam godina. Ovim primirjem turska vlast se još jače učvršcuje u Imotskoj krajini. To primirje, čini se, još više je ohrabrilo Turke te su iste godine mostarski i hercegovački sandžaci skupljali vojsku u Imotskom i očekivali pomoć od Skender-paše kako bi osvojili i preostalo hrvatsko područje što ga je svojatala Mletačka republika. Konačno svi planovi su propali. A nakon isteka primirja god. 1510. ponovno dolazi do sukoba s Turcima. Čak 12. ožujka 1537. i Klis je pao u turske ruke i ubrzo postaje sjedište sandžakata, kojemu pripadaju: srednja Dalmacija i okrajci Bosne. A nakon više uzastopnih ratova, pustošenja i paljenja god. 1541. sklopljen je mir s Turcima. Po tom sporazumu Turci su postali gospodari čitavog primorja južno od Cetine. Od 280 sela, koliko ih je tada bilo, Mlečanima je ostalo samo njih 19 u zadarskoj okolici, a sve ostalo je pripalo Turcima. [3]

Četrdesetih godina sedamnaestoga stoljeća izbio je Kandijski rat (1645.). U tom ratu Mlečanima se pridružilo stanovništvo izmedu Neretve i Cetine. Za vrijeme višegodišnjeg ratovanja bilo je dosta gubitaka i na jednoj i na drugoj strani i na području Imotske krajine. To je period brojnih pljačkanja i otimanja sredstava za život ljudi. Mnogi ljudi su uhvaćeni, odvedeni i prodavani kao robovi. Te akcije su bile posebno česte između god. 1682. i 1688.

Kroz to vrijeme hajduci i uskoci su iz Imotske krajine preveli silu plijena i učinili mnogo zla, ne samo turskim pristalicama, nego i siromašnom hrvatskom narodu. Na ove strahote tuži se i ondašnji župnik Vrhdola. Ti ustanici, ističe se u tužbi, (hajduci) primorci i izbjeglice iz Imotske krajine, u razmaku od 24 godine za vrijeme Kandijskog rata i kasnije, odveli su iz okolice Imotskoga, Glavine, Prološca, Vinjana, Runovića, Gorice, Sovića i t. d. 1364 zarobljenika. Među njima je bio i dobar dio kršćanske raje, koja je prodavana kao radna snaga za teški rad na galijama. Toj akciji su se suprostavili fratri. [4]

Vrijedno je citirati dio Izvještaja fra Pavla iz Rovinja koji je god. 1640. posjetio i samostan u Blatu. Evo njegova teksta: "… Ujutro trećeg dana Uskrsa, 10. travnja uzoru, otišli smo od kneza Marka zahvaljujući mu na gostoprimstvu. Stigosmo u Imotski (zapravo, u Blato na otočić) t. j. u njegov samostan, u predvečerje. U ovom samostanu stanovalo je 8 svećenika, 4 klerika, 3 laika i 4 mladića (đaka) na nauku. Oko otoka su tri ograde, jedna iznad druge. Unaokolo se vide brda puna stoke - i koza i ovaca. Čuje se pjesma janjaca, ta se čuje milju daleko - be, be, be - pjesma pastirica, koncert žaba, itd. Uistinu je uživanje, na jednom mjestu toliko raznih glasova. Oci imaju tri drvena čamca za prevoz. Ovi oci mi rekoše, da su radi velikog turskog uznemiravanja prebacili neku robu u Poljica, kao paramente i drugo, i da su tamo počeli graditi drugi samostan, ali da Turci to ometaju. Jednom ocu, koji je bio u Italiji, rekoh: "Dragi oče, vi ste navikli na one lijepe predjele u Italiji, pa zašto ste se vratili u ovu bijedu, u ove pogibelji da vas nevjernici neprestano muče?" Odgovori: "Mnogopoštovani oče, Domovina!" [5]

Mirom od 6. rujna 1669. Mlečani su dobili Klis i još neka mjesta u Dalmaciji. Poljica i primorje južno od Cetine de facto postadoše mletački a de jure turski. Stoga se Turci nisu odrekli svojih prava na ove krajeve, nego su od njih tražili poreze. Tako je god. 1682. došlo 350 Turaka Imoćana, Vrgorčana i Gabeljana na Makarsku da kupe porez za bosanskog pašu. Prikupili su 600 groša i, kao redovito, opljačkali franjevački samostan. [6] Slične akcije će se susresti i nakon oslobođenja Imotske krajine tijekom cijelog osamnaestog stoljeća. [7]

U početku Bečkog rata (1683.-1699.) popravljane su dalmatinske tvrđave. Kao utvrđeno mjesto često se spominje i Imotski. Ta tvrđava je jedinstvena i nije sastavljena iz više dijelova. Ona je dominirala cijelom okolicom do podnožja Biokova, ogranka Mosora i čitavim Imotskim poljem.

Za vrijeme spomenutog rata jedan dio Imotske krajine pokušao se odcijepiti od Turaka i pripojiti Mlečanima. To su bila sela: Proložac, Runovići, Vinjani, Zagvozd i Župa. Oni su zatražili zaštitu od Mlečana, ali ih ovi, Karlovačkim mirom (1699.) ponovno prepustiše Turcima. [8]

Iza Karlovačkog mira (1703.) vratili su se i imotski franjevci u svoj samostan na Blatu. Tada franjevci pastoriziraju cijelu Krajinu. Taj potez upozorava na činjenicu da su franjevci učvršćivali svoju jurisdikciju i, još presudnije, prisutnost na području na kojem se širila sudska i politička vlast Imotskoga. A to je bio veliki dio Imotskog polja u susjednoj Hercegovini i mali dio Bosne. [9]

Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Uzrok tome, izgleda, su: buđenje katoličke svijesti koju su podgrijavali franjevci i povezivali je uz hrvatsko nacionalno biće, zatim blizina primorskih gradova, oslonac u Mletačkoj Republici i česti upadi hrvatskih uskoka s mletačkog teritorija. Navedene činjenice, te upadi domaćih hajduka i hrvatska narodna pjesma, većinom u desetercu, podržavali su nadu i imotskih krajišnika u skoro oslobođenje od turske vlasti i poticali ih na otpor. [10]


[1] Usp. Andrija Nikić, Oslobođenje Imotske krajine od Turaka, Čuvari baštine, Zbornik radova simpozija u prigodi 250. obljetnice (1738.-1988.) prijenosa Franjevačkoga samostana u grad Imotski, Imotski, 1989., str. 173.-189.

[2] Usp. Arhiv za povjesnicu jugoslavensku, sv. 6. Zagreb, 1863., str. 206-207.

[3] Usp. P. Pisani, Mletački posjedi Dalmacije od XVI. do XVII. vijeka, Bullettino, 1981,, str. 100-101.

[4] Usp. A. Ujević, Imotska…, str. 80.

[5] Usp. Starine JAZU, 29/1890., str. 19.-23.

[6] Usp. A. Ujević, Imotska…, str. 83.-84.

[7] U arhivima franjevačkih samostana postoje dokumenti na turskom jeziku koji se odnose na navedenu temu. Usp. Andrija Nikić, Franjevački arhiv, Mostar, 1984. - kazalo imena: Imotski, kao i brojne dokumente u Povijesnom arhivu u Zadru.

[8] Usp. Ante Lulić, Memoria della Provincia, Spalato, 1867., str. 40.

[9] Arhiv franjevačkog samostana u Imotskom. Prijepis samostanske kronike iz franjevačkog samostana u Omišu. Tu su, odmah ispočetka popisane župe koje su služili imotski franjevci na području i današnje Bekije.

[10] Usp. A. Ujević, Imotska…, str. 73.