Sinjsko-imotski rat

Prof. fra Andrija Nikić, povjesničar

povodom gostovanja na IMOart-u Forumu Croaticumu, 02. prosinca 2002.

Ni početkom XVIII. stoljeća Turcima se nije dalo mirovati. Tako već 8. prosinca 1714. Turska je navijestila Mlečanima rat u namjeri da bi joj otela Moreju (Peloponez, na jugu Grčke). Rat je započeo 1715. godine. Slijedeće godine (1716.) u rat se umiješala i Austrija. Jedan od povoda rata bio je i crnogorski ustanak; koji je buknuo na ruski poziv i zahvatio Crnu Goru i Hercegovinu. Ustanak je završio bez uspjeha. Iz bojazni od turske osvete jedan dio naroda iz tek spomenutih zemalja pobjegao je na mletački teritorij. Taj rat je, međutim, donio Mlečanima proširenje u Dalmaciji i to na području Imotske krajine. Mlečani su, ipak, izgubili Moreju.

Evo i nekoliko pojedinosti.

U početku rata Turci, pod vodstvom Mustaj-paše Čelića, Mostarca, udarili su na Sinj sa 60.000 vojnika, ali ondje su sramotno nastradali. Nakon postignuog uspjeha pod Sinjem Mlečani su se uputili prema Imotskom. Za vrijeme tog rata mostarski trgovac Šoić pobjegao je iz Mostara u Imotski. Tu se, pored drugih, stavio na raspolaganje Mlečanima. On im je zajamčio platiti topove ako ih izgube pri osvajanju Imotskoga. Pored Šoića, Mlečanima su se za ovaj pothvat obratili imotski franjevci s fra Stipanom Vrljićem (iz Gorice) i fra Lovrom Šitovićem (iz Ljubuškog). [1] Oni su predvodili sklanjanje oko 800 katolika (iz više od 200 obiteiji) na područje Omiša. Na njihova imanja u Imotskom polju doselile su katoličke obitelji iz Hercegovine; odnosno s turskog područja.

Tako 16. srpnja 1718: godine piše providur general Mocenigo: "Matiša Alilović dovede u imotsko polje 240 obitelji iz hercegovačkih sela i Mostarskog Blata, Goranaca i Broćanca, nad kojima od bijaše glavar, kako ga je hercegovački paša bio postavio i dao mu dostojanstvo age i plaću. U toj njegov župi, stoji u istom dokumentu, ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se ovih dana predstavio nudeći svu čeljad Prejasnoj Republici. Ja sam ga vrlo rado prihvatio, ističe isti Mocenigo, obdario i naredio, da se ovi novi doseljenici nasele po Imotskom polju. Dao sam im imanja, naglašava isti general; pa će tamošnja granica biti bolje čuvana. Ovoj seobi pridonio je i knez Pavao Despotović Caralipeo iz Omiša, koji se sa spomenutim Alilovićem dopisivao. [2]

U jasno nesigurnim okolnostima franjevci iz samostana s otočića na Blatu pobjegli su u Omiš. S fratrima je, kao i redovito, pobjegao veći dio katolika iz sela: Opanci, Lovreć, Studenci, Lokvičići, Ričice i Poljica, njih oko 800. Naselili su se oko Zadvarja. Fratri su se, privremeno, sklonili u kuću Ivice Perinovića-Franceschi blizu Vrulje u Dobrču (današnji Pisak), jer u Omišu nisu mogli naći prostraniji stan za sve svoje članove: Tu su provodili težak život boreći se i strepeći od lopova i zlih ljudi, koji su iskorištavali ratno stanje te krali i pljačkali. Tu ih je ostalo petnaest (15): od siječnja do 25. srpnja 1715. godine. I mletačka vlast je zapazila taj pokret: Tako je: 13. kolovoza 1716. glavni mletački providur zapisao u svom izvještaju: "U Omiš su došli fratri iz bosanskog samostana sv. Franje. Doveli su više od 200 obitelji; koje su tamo bile pod njihovom duhovnom upravom. Ja sam im na njihovu molbu i na molbu omiškog vijeća dopustio da sagrade samostan na Skalicama (u Omišu). [3]



[1] Usp. Andrija Nikić, Fra Lovro Šitović i njegova djela, Mostar, 2001.

[2] A. Kuzmanić, Spomeni iz moga dnevnika, Narodni list (Zadar), 1878., br. 47.

[3] Citirano prema: A. Ujević, Imotska… str. 88.-89.