Srednjovjekovne tvrđave

Svojevrsni procvat arhitektura fortifikacija doživjet će u razdoblju od druge polovice 13. do početka 16. stoljeća. Osim komuna na obali i otocima koje će zahvaljujući svom razvitku finacirati između ostalog i gradnju novih gradskih utvrđenja, započinje se i s intenzivnijom gradnjom u unutrašnjosti. U spomenutom će vremenu na području od Velebita i Zrmanje do Neretve (ne uzimajući pritom u obzir fortifikacije gradskih središta) nastati negdje oko 100 do 150 različitih utvrđenja - jednostavne kule-promatračnice, sjedišta pojedinih lokalnih velikaša (kašteli, dvorci), središta različitih teritorijalnih jedinica i posjeda, utvrde odakle manja vojna posada kontrolira puteve. Godine 1242. Hrvatsku su opustošili Tatari ukazavši između ostaloga na nedostatak jačih fortifikacija i potrebu njihove gradnje. Vrijeme je to kada jačaju brojne velikaške obitelji (koje u južnim krajevima po predaji potječu od onih 12 plemena s kojima je Koloman sklopio tzv. Pactu Conventu) te započinju njihovi međusobni sukobi za teritorij. S druge strane jača i otpor prema središnjoj vlasti hrvatsko-ugarskih kraljeva, prvo Arpadovića, a naročito onih iz loze Anžuvinaca koji preko sustava feudalnih i vazalnih regula žele učvrstiti središnju kraljevsku vlast.

Krajem toga razdoblja, od 2. polovice 15. stoljeća opasnost od turske najezde sve je prisutnija. Osmansko će carstvo u prvoj polovici 16. stoljeća izbiti na istočnojadransku obalu, Hrvatsku svesti na toliko puta spominjani «reliquium reliquiarum», a Dalmaciju vratiti na granice nekadašnjeg bizantskog temata where to buy propecia.

Fortifikacije, tvrđave, utvrđeni gradovi na prostoru tzv. Zagore (termin ovdje označava cjelokupnu unutrašnjost Dalmacije i zapravo je pogrešan) u ovom razdoblju u potpunosti prate sve promjene na ovom tipu arhitekture, koje se odvijaju diljem Europe, a rezultat su promjena u načinu ratovanja i opsjedanja, pojave novih vrsta oružja (u prvom redu vatrenog oružja i topništva).

Početkom razvijenog srednjeg vijeka okosnicu gotovo svake tvrđave predstavlja donžon, visoka i čvrsta kula ili građevina koja svojim smještajem, načinom gradnje, zasebnim i često visoko postavljenim ulazom predstavlja tvrđavu u tvrđavi i omogućuje onima koji se brane da se u njoj održe dugo nakon zauzimanja ostalih dijelova tvrđave. Donžon je najčešće i stambeni prostor vlasnika tvrđave. Ostali dijelovi (kaštel) su također opasani visokim bedemom i kulama s kruništima koji zatvaraju jedno ili više dvorišta (vanjsko i unutrašnje) u kojima se smještaju kuće za posadu, štale, kapelica itd. Naše utvrde (osim Klisa i Knina) površinom ne zauzimaju veliki prostor i često su ograničene svojim smještajem na vrhovima strmih i krševitih brda, rubovima dubokih kanjona Zrmanje, Krke, Čikole i Cetine itd. Samo ih je na ove četiri rijeke oko trideset. Sačuvane su i osamljene kule - promatračnice čija visina i širina variraju od 4 m do preko 20 m. Gotovo sve tvrđave nastavljaju svoj život istim ili smanjenim intenzitetom i za vrijeme turske vladavine, a s povijesne će pozornice polako nestajati povlačenjem Turskog carstva dublje u unutrašnjost tijekom 17. i 18. stoljeća. Novo stanovništvo o njima često neće znati puno i davat će im općenita imena (Gradina, Grad, Kula) često povezana s  vremenom turske vlasti  na ovim područjima.