Povijesno stambeni kompleks u blizini Podbile, općina Posušje (Stara župna kuća)

Stara župna kuća u selu Podbila, općina Posušje, zacijelo je jedinstven lokalitet iz razdoblja otomanske vladavine u našim krajevima. Kuća je, naime, sagrađena u podnožju jedne visoke litice ponad rijeke Ričine, ispod suvremenog sela Podbile, tako da su na toj litici još uvijek uočljivi tragovi usijecanja kamena u svrhu učvršćenja kuće pomoću drvenih greda i ostaloga što je bilo potrebno da bi kuća u litici mogla služiti svojoj svrsi.

Ta je građevina plod genijalnosti jednoga ili više imotskih franjevaca koji su u kući boravili vjerojatno već od sredine 16. stoljeća, iako je pismeni spomen o njihovu boravištu u selu Podbila sačuvan tek od početka 17. stoljeća. Litica koja u blagom luku natkriva prostor na kome se nalazila ta fratarska kuća, koja je ujedno bila i župna, štiti je od kiše i bilo kakvih vremenskih nepogoda, a odatle je i izvrstan pogled na dolinu oko rijeke Ričine, pa se na vrijeme može otkriti kretanje eventualnih neprijatelja ili nasilnika i neopaženo pobjeći na drugu stranu prije njihova dolaska. Ponavljam da je ovakav građevni kompleks jedinstven na našim prostorima i hvale je vrijedna želja da se taj kompleks zaštiti, restaurira i prezentira široj javnosti.

 

Nekoliko riječi o povijesnim dokumentima koji govore o boravku imotskih franjevaca u selu Podbila, gdje se nalazilo sjedište jedne od župna koje su imotski franjevci pod otomanskom vlašću služili. Prema izvješću koje je makarski biskup fra Bartul Kačić Žarković 1626. poslao u Rim, nakon pohoda koji je obavio 1624. i 1625., kao jedna od župa koju služe imotski franjevci navodi se župa Podbila (S. KOVAČIĆ, Najstariji izvještaji o stanju makarske biskupije u tajnom vatikanskom arhivu (1626.-1658), Split, 1975., str. 33). Nema nikakve sumnje da je podbilski župnik stanovao upravo u župnoj kući pod liticom, koju smo gore spomenuli. A da je to istina potvrđuje jedna turska isprava iz 1623. godine. Radi se o odobrenju imotskog kadije Hadži-Hasana „fra Petru, jednome od redovnika u selu Postranje (gdje se tada nalazio samostan imotskih franjevaca, op. R. J.), da u mjestu koje je poznato pod imenom Luka, u granicama sela Podbila, može navedenoga datum (t.j. u nedjelju, 28.X.1623.) kršćanima čitati evanđelje i držati propovijed, kako je to od starine uobičajeno“ (V. GRABOVAC, Proložac kroz prostor i vrijeme, Proložac, 1995., str. 62). Luka je upravo prostor uz rijeku Ričinu, i nema sumnje da se radi u spomenutoj župnoj kući u Podbiloj. Podatak da je „to od starine uobičajeno“ nedvosmisleno potvrđuje da su franjevci tu svoje stanište imali već u 16. st. i da su tu slavili sv. mise i ostale obrede za kršćane, prema dopuštenju predstavnika otomanske vlasti. Da su franjevci ovdje boravili trajno, jasno proizlazi iz drugoga sačuvanog dokumenta, koji se čuva u arhivu makarskog samostana. Naime, godine 1629. „imotski kadija Mustafa redovniku fra Mihovilu iz otoka Postranja u nahiji Imota, koji stanuje u selu Podbila, odobrava da u crkvi u selu Gorica može kršćanima držati propovijed“ (K. JURIŠIĆ, Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb, 1972., str. 143, bilj. 894). Ovdje se izrijekom navodi da franjevac tu stalno boravi, a ne samo povremeno dolazi. Teško je, naravno, sa sigurnošću reći do kada su tu franjevci boravili i jesu li tijekom čitavoga 17. st. u Podbiloj bili trajno nastanjeni. Prema izvješću biskupa fra Marijana Lišnjića iz 1670./71. nema više župe Podbile: u vrijeme krvavog kandijskog rata većina je pučanstva izbjegla iz mjesta gdje su se vodili ratni sukobi i gdje su svakodnevne bile hajdučko-uskočke pljačke. Na području pod upravom imotskog samostana navodi se još samo župa Gorica, a i tu su se mise slave samo dva ili tri puta godišnje (B. PANDŽIĆ, Marijan Lišnjić makarski biskup (1609-1686), Nova et vetera, sv. 1, Sarajevo, 1977., str. 38). Međutim, još početkom 18. st. imamo podatak da postoji župa Podbila, koju služe imotski franjevci. Župa je obnovljena nakon završetka morejskog rata (1684.-1699.) i sklapanja mira između Otomanskog carstva i kršćanskih sila (1699.). Franjevački vizitator fra Ivan de Vietri u svom izvještaju iz 1708. godine među pet župa koje služe imotski franjevci navodi i župu Podbila. Župa ima osam sela s malobrojnim raspršenim obiteljima, a služi je fra Martin Kraljević (M. V. BATINIĆ, Njekoliko priloga k bos. crkvenoj poviesti, Starine JAZU, XVII, Zagreb, 1885., str. 93-94). Župa Podbila nestala je uskoro, svakako prije oslobođenja Imotske krajine ispod turske vlasti, 1717. godine. Naime, samo dan po oslobođenju Imotskog (3.VIII.1717.) imotski su franjevci proglasili nove župe na tome prostoru. Župa Podbila se ne spominje, nego se za to područje navodi župa Vinjani (V. VRČIĆ, Odjeci 250-godišnjeg rada župe imotske 1717-1967, Imotski, 1967., str. 26, 78).

Tako za župu Podbilu možemo sa sigurnošću reći da je – uz prekide za vrijeme ratova u 17. st. – postojala tijekom kojih 150 godina: vjerojatno od sredine ili druge polovice 16. st. pa sve do prvih desetljeća 18. st. Pisane tragove o toj župi imamo pak za kojih sto godina (prvi spomen 1623., posljednji 1708. godine).

Te činjenice svakako opravdavaju restauratorske zahvate na objektu franjevačke kuće i ujedno župne kuće u selu Podbila, u blizini rijeke Ričine, koji su započeti u organizaciji Zavoda za zaštitu spomenika iz Sarajeva. Potrebno je dakako te radove nastaviti, a osim zaštite i prezentacije same župe kuće valjalo bi svakako ispitati i obližnju kamenu kućicu za koju s pravom pretpostavljamo da je u gore spomenutim stoljećima (16.-18. st.) služila kao crkvica u kojoj su franjevci obavljali liturgijske obrede u navedenom razdoblju. To više je taj objekt potrebno ispitati jer mu u povijesnim dokumentima nema izričita spomena. Ili je možda upravo to mjesto gdje su franjevci čitali evanđelje (dakle, slavili svete mise) i propovijedali, kako se to navodi u sačuvanim ispravama iz 1623. i 1629. godine?

cijelu galeriju možete pogledati ==> ovdje