BIOGRAFIJA Ledeno doba i nakon njega

Sve se zakompliciralo onog dana kada su Mercedes Dolores, tada moja moguća majka, i Carlos Dolores, moj otac koji to još nije bio, u „Mercedesu 350” na krivini produžili pravo. Ja sam se u to vrijeme nalazio u „Fetus Bank of Sydney” pod brojem CD 1034, bez imena, na -190°C, star minus četiri godine i tri mjeseca. Bilo je vraški hladno, ali sam se znojio pri pomisli kako su moji budući prsti u tuđoj sudbini i moja sudbina ubuduće u tuđim rukama. Bio sam svjestan da kao nešto postojim i da će drugi odlučivati hoće li i dalje tako biti, a ti drugi nisu više bili blagopokojni Carlos i Mercedes, nego moj mogući osamnaestogodišnji brat Rodrigo Dolores, dr. Max Lustiger s Instituta za genetiku u Sydneyu, „Fetus Bank of Sydney”, „Association Nationale pour l'Insémination Artificielle par Substitution” (ANIAS) u Parizu, Brigite Depardier (moja surogate mother) iz Pariza, Eva Stanislavska (moja social mother) iz Plzena i štošta drugo. Ne kažem tek tako „štošta drugo”, mislim prije svega na zakonske propise Argentine, Australije, Francuske i ČSSR-a, na razne carinske zakone, Francusko udruženje liječnika, bečke pregovore o razoružanju, US Forces i t.d.

Grudica neprilika zakotrljala se niz padinu nesporazuma onog jutra kada je Eva Stanislavska prošetala uz pretince rečene banke u Sydneyju držeći u rukama katalog u kom se nudilo: 1) poznati književnik, pisac dvaju svjetskih bestselera, moralan, smeđe kose i očiju zelenih kao porječje Amazona na zemljovidu, visok 178 cm, bez tjelesnih nedostataka i s mnogo duševnih prednosti, star 48 godina, bez djece; 2) dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, kvocijent inteligencije 161, kosa sada sijeda, sretno oženjen, dvoje djece, fizički normalno razvijen; 3) pijanist svjetskog glasa, visok 169 cm, crnokos, svirao klavir od šeste godine (do trideset osme kad je umro); 4) pop-pjevač, 26 godina, ekstrovertiran, 28 milijuna prodanih ploča, neoženjen (inače istospolac) …

– A ovaj ovdje, što je s njim? – uprla je Eva prstom upravo u pretinac označen sa CD 1034.

Službenik se banke počešao po zatiljku i pokušao gospođi Stanislavski objasniti nejasni moj položaj savjetujući joj ujedno da me zaobiđe. Ali Eva je htjela upravo onu jabuku s najviše grane. Ni dan danas ne znam zašto je zapela baš za me; jesu li to nepregledna pšenična polja i još manje pregledno ostalo bogatstvo mojih bioloških roditelja Dolores, za što se uzdala da bih mogao naslijediti, ili njezina želja da dobije ono što se teže dobiva – želja za pustolovinom do djeteta. I tako je nastala strka u kojoj sam ja, kocka leda, klizio iz ruke u ruku.
Rodrigo, koji je postao punopravni nasljednik svojih roditelja, nije htio ni čuti da bi mogao dobiti brata za koga nikada ni čuo nije. Uostalom, u oporuci mojih i njegovih roditelja, gdje se spominje sva pokretna i nepokretna imovina, nije bilo ni slova o tome da se nešto njihovo čuva „tamo u nekom frižideru u Australiji, pa još čovjek”. Doduše u ugovoru sa Institutom Doloresi su potpisali da rođenje djeteta zbog privatnih razloga (nerodna godina i situacija na burzi žita) odgode na neko vrijeme, te da će odluku o rađanju donijeti zajednički sa stručnjacima Instituta. Na Rodrigovu tvrdnju da ne mogu biti rođen jer je jedna ugovorna strana izvan života (nastup više sile) Institut replicira da u izmijenjenim okolnostima on sam odlučuje što će sa mnom biti, pozivajući se pri tom na australske propise koji se trebaju primijeniti na ugovor. Rodrigo pak maše argentinskim propisima, piše pisma međunarodnim ustanovama, poziva na ćudoređe i zaštitu privatnog vlasništva. Pozvani i nepozvani pravnici pišu doktorske disertacije o mjerodavnom pravu koje bi se primijenilo na ovaj ugovor, budući da se stranke o tome u ugovoru nisu očitovale i pošto je ugovor potpisan na jahti Doloresovih u međunarodnim vodama.

U međuvremenu je Eva Stanislavska sklopila ugovor s ANIAS-om i platila 45.000 dolara za čitav posao koji uključuje upošljavanje surogate mother, članice ANIAS-a (jer Eva ne može donijeti dijete), liječnički zahvat, naknadne preglede, troškove suda (Brigite Depardier me se mora odreći kad me rodi, nakon čega će me Evin suprug Adam Stanislavski priznati za sina i usvojiti), osiguranje trudnice i drugo. Osim protivljenja budućeg brata Rodriga (a štrajkao je i Sindikat proizvođača žita Argentine vršeći tako pritisak na vladu), pojavile su se i neke teškoće tehničke naravi. Naime, pitalo se hoće li Brigite ići u Australiju ili će se liječnički zahvat obaviti u Nantesu, gdje ona živi sa slabo plaćenim mužem i četvero djece. Ako bi se mene ovako zaleđenog prevozilo u Nantes, javlja se problem raznih carinskih formalnosti – bi li morao imati putovnicu ili popratne robne isprave? U prvom slučaju problem je slika i pratnja roditelja, a u drugom izvozna i uvozna dozvola, zdravstveni pregled i carinska stopa. ANIAS i Institut riješili su da bi najbolje bilo da gđa Depardier dođe u Australiju, jer, za sada, nitko pri prijelazu granice ne pregleda žene, jesu li trudne ili nisu, a ne bi ni bilo moguće bez otvaranja ginekoloških odjela uz carinske službe.

No, da vas bezgranično ne zamaram sa svim tim graničnim pojedinostima – osvanuo sam jedne večeri neocarinjen u obitelji Depardier. Nisam rekao ni „Bon jour!”, a već su snažni istočni i zapadni vjetrovi digli silnu prašinu po Francuskoj, iako je te noći padala kiša i bilo sve mokro. Prosvjedovali su francuski komunisti zbog prelijevanja proračunskih sredstava (sve povlastice za rodilje) preko Plzena u privatne džepove; degolisti su prigovarali socijalistima što se i orođavanjem s Istokom nastoje još više približiti Moskvi; anarhisti, kao i uvijek i svugdje, bili su protiv svega onog što jest i za sve ono što nije; štrajkali su neki francuski sindikati tražeći od vlade da se, umjesto za izvoz djece, više skrbi oko izvoza francuskih proizvoda; vojni su se stratezi bojali da bi im ja, njihov sin, nekad mogao namigivati preko nišana (kako su tako sigurni da nisam žensko?); Washington je udarao pljuske Buenos Airesu (najjače se čulo u Parizu) uz prijekore da nova civilna vlada ne samo što nije prestala hraniti Istok mesom i žitom i odijevati vunom (a sve u doba embarga), nego ga, eto, sada opskrbljuje i djecom. „Pravda” je na prvoj stranici objavila poduži članak o novom promidžbenom ratu Zapada koji „ne preže da u tu svrhu kao letke koristi pelenice još nerođenog djeteta”. Članci na tu temu u novinama drugih istočnih zemalja razlikovali su se u jeziku, te donekle u pismu i interpunkciji.

A tek kada se Brigite Depardier iznenada i na neobjašnjiv način (ja sam spavao) našla u luksuznom hotelu u Karlovym Varyma, odjeknulo je to svijetom kao pucanj s Miljacke: francuska vlada je predala protestnu notu ambasadoru ČSSR-a uz zahtjev da se pod hitno vrati njihova državljanka (ispravljam: državljani), te smijenila ministra unutrašnjih poslova; Washington je optužio KGB za otmicu, a vođa američke delegacije na bečkim pregovorima o razoružanju SALAT izjavio je da se u novonastaloj situaciji više nema o čemu pregovarati; Moskva optužuje Washington da je oko istočnog bloka načičkao skladišta umjetne djece koja se po potrebi mogu pretvoriti u prirodne vojnike (spominju se mjesta u Australiji, na Filipinima, te na Grenlandu gdje se ne troši energija za zamrzavanje). Češke su novine pune reportaža iz mjesta Karlovy Vary sa slikama gđe Depardier i njezinim izjavama da je taj grad, uz dodatak plzenskog piva, kao stvoren za trudnice. NATO je u Belgiji i Njemačkoj započeo manevre nazvane „Embrio 88”, i od svega toga meni se diže kosica na glavi kao što se dižu lansirne rampe u zapadnoistočnonjemačkim šumama. Eto do čega sve može dovesti grješka na upravljačkom sklopu jednog „Mercedesa 350”.

I, sad sam tu gdje jesam; za mene je nekad postojalo više izlaza, a sada kao i za svako nerođeno dijete – samo jedan. Samo, ne znam što će biti ako se moja surogate mother predomisli i ne htjedne me se odreći u korist Eve Stanislavske, ako se rodim s nedostatkom (a nakon ovolikog vozanja i tumbanja sve je moguće), pa me se odreknu i Eva i Brigite, ako umrem a za me plaćen toliki novac ... Ako se rodim, ja siroče, sin trojih roditelja, kojim ću jezikom govoriti, koje ću ime dobiti, koga ću očinski voljeti? Mogu samo reći da me hvata vrućica pri sjećanju na hladnoću iz koje sam došao i da me podilazi zebnja pri pomisli na vatreno krštenje koje me očekuje. Ipak, ovdje, pod Brigitinim srcem, makar kucalo u ritmu strojeva koraka, nekako mi je najugodnije, i meni starom pet godina i jedanaest mjeseci i nije baš stalo da se rodim.

Karlovy Vary, proljeća '88.

CD 1034