Imotski i kravata - priča o gospoštini jednog vremena

5 Izložba nastala u sklopu projekta Academije Cravatice otkriva do sada nepoznato fotografsko blago koje se može uvrstiti među najbolje zbirke takve vrste
Oni nezaboravni prizori s početaka 20. stoljeća koje je snimao veliki majstor francuske fotografije Jacques Henri Lartigue otkrivale su Francusku snovitih šuma i ladanjskih piknika, ljepotica na gradskim bulevarima i plažama Cap d" Antibesa što su se sjetno smiješile novomu dobu. Upravo ta otmjenost jedne epohe prikazana na velikoj izložbi londonske Galerije Hayward u Southbanku osjetna je na doista senzacionalnoj izložbi starih fotografija »U kamenu čvor« – kravata Imota« koja otkriva do sada nepoznato fotografsko blago.
Fotografije dama u šeširima i muškaraca s kravatama i zlatnim penkalama, elegantnih poput kakvih engleskih dandyja (što će iznenaditi mnoge ljubitelje stereotipa o Imotskom kao »ruralnom« i »primitivnom« kraju) otkrivaju onaj »skriveni karakter« o kojemu je pisao Hawthorne, rekonstruirajući povijesnu sliku jednoga prostora.
Svjedočeći visoku kulturu odijevanja, ove fotografije pokazuju mnogo. Nisu samo Imoćani svrstavani u »plemenske klanove«, mnogo lošije prošli su Hercegovci. Baš kao što izložba »Dalmatinska Zagora – nepoznata zemlja« otkriva kulturne potencijale te sredine, tako umjetnički rađeni portreti Imoćana u potpunosti mijenjaju ustaljenu optiku o tome kraju.
Izložba će nakon Zagvozda i zagrebačkoga Etnografskog muzeja (gdje je bila postavljena samo dva tjedna) gostovati u splitkom Arheološkom muzeju, Imotskom, Dubrovniku, Osijeku i Washingtonu. Izložbeni je to i izdavački pothvat Academije Cravatice, točnije njezina utemeljitelja Marijana Bušića, koji već godinama kravatu popularizira diljem globusa kao univerzalno prepoznatljiv simbol hrvatskog identiteta, koji su prvi, kao čvorovani rubac, nosili upravo hrvatski vojnici pod zapovjedništvom Louisa XIV.
Raskošna monografija »U kamenu čvor – kravata Imota« s nizom izvanrednih tekstova o povijesti Imotskoga i probranim literarnim zapisisima Tina Ujevića, Ivana Raosa, Dinka Štambaka, Vlade Gotovca i drugih koju je pomno uredila Sanda Lončar donosi povijesnu priču o kravati koja je u Imotskom bila vrlo elegantan ures građana, seljaka i mnogih dama (!) potvrđujući gospoštinu jedne sredine.
Prva je to u nizu monografija »Gradovi, regije, zemlje i kravata« koje će predstaviti Split, Istru i Novu Gradišku. Iz albuma, s tavana, iz podruma Amerike i Europe, surađujući sa stotinama ljudi, skupila je Suzana Budimir stare fotografije imotskih obitelji, od kojih je većina nastala u foto ateljeima Olujić, Džamonja i Aleksandrov.
Upravo je Zdravko Olujić ustupio obiteljski arhiv, koji se danas razotkriva kao pravo blago za povjesničare fotografije. Mihail Aleksandrov, doseljeni Rus, djelovao je u Imotskome između dva rata snimajući sva područja života u gradu. Rajmond Gjamonja (Džamonja) također je ostavio bezbroj fotografija iz Imotskoga i okolice, kao i izvanredni Mate Olujić.
Nevjerojatno je s koliko su umijeća te radionice fotografirale poznate i nepoznate. Kako u svom izvanrednom tekstu bilježi Renato Matić, »za razumijevanje kulturnog identiteta Imotske regije ne mogu se zanemariti često prenaglašeni i umjetno dorađeni stereotipi o primitivnosti, političkoj i svjetonazorskoj rigidnosti te bukačkoj ekspresivnosti.
Kada je riječ o stereotipima koji otežavaju objektivno razumijevanje ekonomskog identiteta Imoćana, pored pripisane sklonosti švercu i lukavosti, teško je osporiti koliko su se bitnim pokazali marljiv i ustrajan rad te naglašena individualnost, netipična za tzv. tradicionalni kolektivizam. Upravo ta individualnost koju simbolizira kravata pokazala se dominantom u odnosu na olako i potpuno pogrešno pripisivanje "plemenskog duha" koji se kao simbol dinarskog mentaliteta nekritički prelio i na Imotsku regiju«.
Matić posebno ističe političke predrasude o Imoćanima kao desnim ekstremistima iako je mnogo Imoćana dragovoljno sudjelovalo u Oktobarskoj revoluciji i internacionalnim brigadama za vrijeme Španjolskoga građanskog rata. Štoviše »olako pripisivanje konzervativnog svjetonazora u oštrom je proturječju s činjenicom da iz Imotske regije potječu neki od prvaka liberalne političke misli u Hrvatskoj«.
A upravo kravatu Imoćani su kupovali od 19. stoljeća u talijanskim i austrijskim centrima te u Splitu i Zadru, odnosno naručivali iz kataloga. Kako u svom tekstu ističe Suzana Budimir, s osobitom su se pažnjom odijevali muškarci zaposleni u kotarskoj upravi i obrtnici.
Na najranijim fotografijama iz 19. stoljeća kravata je često u obliku prekriženog ovratnika s bisernom ili dijamantnom iglom kao kopčom. Na mnogim fotografijama, pak, vide se kravate od baršunaste vrpce vezane u dvostruku mašnu, dok početkom 20. stoljeća kravata poprima današnji oblik. Za svečane prigode nerijetko su se rabile i leptir kravate u boji jakne. Zanimljivo je da je kravata vrlo rano usvojena i kao dio odjeće seoskoga stanovništva, što potvrđuje da seljaci nisu bili manje otmjeni.
Kada je iz Imotske krajine početkom 20. stoljeća krenuo val iseljenika prema Europi i Americi, neizostavan modni dodatak bila je upravo kravata i penkala koja se zatjecala u lijevi džep. Štoviše, mnogi su imotski galantari noseći svoje drvene torbe s robom za prodaju diljem Europe brižljivo vezali kravatu, koja postaje »njihov prvi uspješno svladani esperanto«, kako ističe Suzana Budimir.
Državni službenici nisu uopće smjeli dolaziti na posao bez kravate. Nosila se u kavani, čitaonici, vezala se prigodom obiteljskih posjeta, o crkvenim i drugim blagdanima. Gospoda su je vezala i za šetnje do Modrog jezera ili u okolicu. No, kako otkriva Gordana Radić, kravate nisu nošene samo u svečanijim zgodama, već su se mnogi njome resili svakodnevno poput trgovca Jakova Grubišića ili građevinskog poduzetnika i projektanta niza imotskih kuća Kreše Rake.
Fascinantno je da u isto vrijeme kada Marlene Dietrich svjetski proslavlja nošenje kravate, imotske dame također vežu taj modni dodatak. Imoćanke su pratile modne časopise Parižka moda, Ženski list i Hrvatica te u skladu s time uljepšavale svoju toaletu, a na nekim fotografijama vidljivo je da su je često imala i djeca.

Marina Tenžera