Gordana Radić: Uz izložbu fotografija iz građanskog života i odijevanja u Imotskom

Izložba fotografija starih Imoćana i imotskih obitelji koja obuhvaća vremenski raspon od sedmog desetljeća 19. stoljeća do prvih desetljeća 20. stoljeća, značajno je svjedočenje o negdašnjem načinu življenja u gradu Imotskom, posebice o kulturi odijevanja što i jest tema ove izložbe.
Pred ovim slikama prohujalog vremena zastajemo zaneseni ljepotom motiva uhvaćenih u kadar kamerom vještih majstora fotografije. Sa starih požutjelih slika gledaju nas odnekud poznata lica od kojih smo neka, kao već starije ljude, susretali  u fragmentima naših djetinjstava ili smo u crtama lica njihovih potomaka nalazili potvrde opstojnosti i kontinuiteta, a u zapisima marljivih zapisivača rasplitali pletivo  života  i trajanja.
Nad likovima starih Imoćana oživljavamo jedan svijet, iščitavamo bogata značenja te sredine, a činjenica da ova tematika vezana  za jedan gradić Dalmatinske zagore koju se često  naziva „zaleđem“ nije do sada istraživana, svakako opravdava jedan ovakav poduhvat. Ovo tim više, što je u obiteljskim arhivima i albumima, i pored svih oluja koje su prohujale ovim prostorom, ostalo sačuvano neprocjenjivo blago foto materijala.
Čemu možemo zahvaliti sačuvanost tolike fotografske građe u Imotskom, pitanje je koje se neminovno nameće, a odgovor nije jednostavan. Jedan dio odgovora leži u  snažnoj tradiciji poštivanja obiteljskog života i veza zbog čega su slike čuvane kao svetinja obiteljske memorije, potom u pravoj sreći da se do sada nije puno istraživalo ni kopalo po materijalima. Oni su naprosto konzervirani, djelomice zbog toga što se ovaj dio imotske građanske povijesti gurao pod tepih, za račun nekih drugih stvari, kao nešto manje važno i značajno. Jedini sličan pokušaj da se otrgnu zaboravu fotografski zapisi vezani za  Imotski učinio je dr. Veljko Vuković  sabravši ih u jednu od pet tematski  raspoređenih knjižica pri samom kraju prošlog stoljeća.

Pogled unatrag

Premda začeci građanskog života Imotskoga sežu u vrijeme mletačke vladavine (1717.-1797.), grad svoju povijest počinje ranije, oko utvrde podignute radi obrane od opasnosti, na položaju stare rimske promatračnice. Kasnije oko utvrde počinje polako rasti naselje, gradić, varošica Imota u koju se naseljavaju stanovnici, među njima poneki obrtnik i trgovac. U njemu je stan župana i satnika.
Pod mletačkom upravom Imotski je važno pogranično mjesto u obrani od Turaka; u njemu se uspostavljaju pojedine službe, uglavom u funkciji čuvanja granice prema turskom području i uvođenju osnovnog reda u samome mjestu.
Iz istih obrambenih razloga i zasluga javljaju se i nositelji plemićkih titula koje Venecija kao nagradu za ratne zasluge dodjeljuje pojedincima ( Mate Šoić-Mirilović, Ivan  Franceschi), a uz njih i drugi posjednici i časnici.
Držim važnim spomenuti neke službe koje Venecija uspostavlja u to vrijeme jer se od ljudi koji ih obnašaju „traži dolično držanje“ (izv. A. Ujević). Tako se, izuzmemo li službe providura koji su mahom iz Mletaka, za starješine pojedinih područja postavljaju „coloneli“, te njihovi pomoćnici „kapetani“ ( God.1783. u Imotskom je kapetan Frano Colombani, sin pok. Jakova Colombana iz imotskog građanskog staleža) (izv. A. Ujević). Zatim se  postavljaju „serdari“, najviđeniji ljudi iz naroda koji su se isticali svojom sposobnošću. Od njih se također traži „dostojno držanje, odijevanje, oružje i ostalo“. Narednik krajine (sergente maggiore) brine se o vojnoj spremi Krajine, poučava niže časnike (kapurale) vojničkim vještinama.
U seoskoj sredini također se izdvajaju pojedinci svojim položajem i ugledom. Harambaša-starješina sela poveznica je s colonelom i serdarom.“Osim čašću, treba da se ističe ugledom i odijelom od drugih seljana“.
Zanimljivo je spomenuti još jedan oblik raslojavanja stanovnika vezan za oslobađanje od poreza-tlake i redovitih radova.“U to vrijeme Imotska krajina ima dosta službenika kojima pripada oslobođenje od redovitih radova i tlake. I seljaci koji su bili primljeni u gradske topnike imotske tvrđave, također su, kao i njihove obitelji i druge njihove osobe, i tovarna živina, oslobođeni od radova.“
Ovaj zapis iz knjige „Imotska krajina“ Ante Ujevića pokazuje da se u gradu pomalo javljaju pojedinci i obitelji kojima dokolica dopušta da više vremena posvete sebi, svom izgledu i “kultiviranju“ života, iz čega će proizaći i težnja za odijevanjem po uzoru na neke razvijenije sredine. U tome će svoju ulogu odigrati i činjenica sve većeg povezivanja s priobaljem gdje se usvajaju određeni novi sadržaji kulture življenja.
Kasniji povijesni događaji kroz koje su se smjenjivale francuska i austrijska vladavina, ostavit će svoje tragove u oblikovanju građanskog života Imotskoga.
Ako izuzmemo negativne konotacije nametanja stranog, osobito talijanskog jezika, zatiranje narodnog duha i burna politička previranja, može se reći da je svaka od ovih vladavina ostavila traga i doprinjela razvoju građanskog života u Imotskom.
Odvaja se civilna od vojne vlasti, javljaju se začeci sudstva (prva Austrija, gradi se Napoleonova cesta, otvaraju se škole (1807./08. prva pučka muška škola, ali na talijanskom jeziku), obrtna škola. U gradu se naseljava strano, osobito talijansko stanovništvo, grad se postepeno povećava. Austrijska uprava gradi neke kapitalne objekte; kotarski sud, općinsku zgradu, zgradu građanske škole, vodovod, duhansku stanicu. Napreduje zdravstvo i dolaze strani liječnici, a školuju se i domaći. Razvija se činovnički, obrtnički, trgovački stalež. Niču privatne građevine impozantnog oblika. Dakle, osjeća se napredak života u svakom pogledu, a sve navedeno je podloga na kojoj se stvara zavidna kultura življenja čiji jedan aspekt obuhvaća i ova izložba.

Izumom fotografije i pojavom prve fotografije 1839. godine mnogi su događaji i osobe počele dobivati dimenziju trajnosti. Od šezdesetih godina 19. stoljeća fotografska djelatnost u Dalmaciji razvijena je u većim gradovima; Splitu, Zadru, Dubrovniku, Šibeniku.To je vrijeme snažnog bujanja raznih oblika građanskog života i njegovih kulturnih manifestacija. U građanskom životu Imotskoga vidljive su značajne promjene u skladu s društvenim i političkim zbivanjima. Vidljivo je raslojavanje stanovnika na činovnike, trgovce, obrtnike, posjednike, pojačavaju se veze s drugim sredinama i s Evropom, često iz bračnih razloga, ali i iz razloga školovanja na evropskim učilištima.
Javlja se potreba za korištenjem tog velikog izuma fotografije i želja da se u slici ovjekovječi što više trenutaka iz života obitelji i sredine.
Ne znamo točno kad se je u Imotskom pojavila prva fotografija, ali se  vrlo brzo nakon pojave prvih fotografija  u Splitu, javljaju  i fotografije u Imotskome nastale u foto-studijima Splita, poslije i nekih drugih gradova. Važno je istaknuti da je najstarija fotografija na ovoj izložbi snimak s vjenčanja Hedvige Novak i Blaža Vučemilovića iz 1863. godine. Međutim, u imotskom privatnom albumu obitelji Kujundžić nailazimo i na dvije starije  snimke snimljene tehnikom dagerotipije.
Druga važna činjenica je da se na ovoj izložbi nalaze fotografije nastale u blizu pedeset foto-studija koje ćemo navesti slijedom:

Split : G. Goldstein; Goldstein & Smodlaka; Giuseppe Popovich; Arturo Bonavia;         
E. Bonavia; Luigi Nutrizio; Enrico Wieser; Mattiarzi; Zita; Foto       
Hollywood-Borović; Zavod Olympia,
Zadar : Tomasso Burato; E. Hunger; V. Ceregato;  Raimund Neuner,
Dubrovnik : A. Miletić; Antonio Jellasca; Cesare Damiani; S. Mascarich;
Enrico Perich,
Zagreb : Josip Steiner; Foto Tonka, G. & J. Varga-Agram,
Sarajevo : Ossco – atelier,
Mostar : A. Zimolo; Tomlinović; Cesar Vlajo,
Kotor : Atelier Smodlaka; Franz Laforest; Laforest & Weber jr.
Trst : Emilio Plett; Segall; Regolo Fabri & company; Braulin,
Beč : Pokorny; Adele,
Opatija : H. Porkert,
Šibenik : Anelli Alessandro,
Trento : G. B. Unterveger
Venecija : A. Sorgato
Insbruck : August Wilcke
Ljubljana : A. Landau
Graz : A. Sophie
Cetinje : Đ. Đorđević
Sisak : Atelier Noršić
Višegrad : Seraphine Sperling
Piceno Ascoli : Celestino Polzinetti

Imotski i njegovi negdašnji fotografi

U Imotskom je u razdoblju od 1868.-1869. boravio i radio splitski fotograf Josip (Giusseppe) Popović o čemu svjedoči  više fotografija.
Fotograf Cindro se potpisuje na fotografiji iz 1901. također u Imotskom. Potom se javlja  J. Jelaska s imotskim pečatom na čitavom nizu fotografija, a napokon i S. Breiner.
Između dva rata u Imotskom djeluje popularni fotograf Mihail Aleksandrov, doseljeni Rus, koji bilježi cjelokupni društveni život Imotskoga toga vremena.Tako se na njegovim fotografijama bilježe sletovi, plesovi, glazbena društva i drugi društveni događaji toga vremena koji su  bili vrlo bogati i raznoliki.
Nakon njega je poznat foto studio Rajmonda Gjamonje iz čijeg su rada ostali zabilježeni portreti pojedinaca i obitelji Imotskoga i okolice .
Važno je istaknuti da 1927.godine svoj foto obrt u Imotskom otvara Mate Olujić čiji potomci danas vode Foto studio Olujić i bilježe osamdesetu obljetnicu fotografskog rada.
Prava je sreća da su se sačuvale i brojne staklene ploče iz rada ove trojice fotografa s kojih su skidani dragocjeni fotografski zapisi i za ovu izložbu.
 
U Imotskom su poslije drugog svjetskog rata djelovali fotografi: Hrvoje Vučemilović  iza kojega su ostali  značajni fotografski zapisi osobite stilske kvalitete, potom Jure Ivanović, Niko Vučemilović, da ne spominjemo amatere koji su također značajno obilježili jedno razdoblje  ranijeg imotskog života.
                                
Činjenica da su toliki Imoćani i stanovnici Imotskoga ovjekovječeni na fotografijama većeg broja foto ateljea, osobito onih  s kraja devetnaestog stoljeća koji su djelovali u Dalmaciji i izvan nje, puno govori. Kao prvo, ovi su fotografi u Imotskom imali svoju brojnu klijentelu, bilo da su pojedinci i obitelji odlazili u ta središta, često  službenim  ili pak drugim povodom, te se tamo fotografirali, ili su  sami fotografi dolazili u Imotski u potrazi za poslom i na poziv građana.
Potom nije zanemariva činjenica da su imotske gospođe i gospoda, građani i građanke smatrali fotografiju važnim načinom dokazivanja svoga statusa i postojanja te su zdušno slijedili ovaj veliki izum čovječanstva i rado se slikavali.
 I na kraju, a za temu je ove izložbe najvažnije, osobe s ovih fotografija jasno svjedoče o bogatstvu i smislu odijevanja u određenim fazama imotskog života. Također je  vidljivo da je stil njihova odijevanja, poziranja, atmosfera koja zrači s ovih fotografija u dubokom suglasju s evropskim tokovima istoga vremena te naprosto neodoljivo privlači maštu gledatelja poput najzanimljivijeg filma ili priče, a zapravo je istina sama i nipošto nije fikcija.
Važno je istaknuti da su uglavnom svi likovi s ovih slika ljudi s imenom i prezimenom, oni su živjeli među zidovima imotskih kuća, u nekima i danas žive njihovi potomci. Oni su stvarno hodali ulicama Imotskoga, gradili ovaj gradić i voljeli ga, obožavali  njegovu okolicu i dobre male dadilje svoje djece koje su u njihove domove donosile čestitost i toplinu ondašnjeg imotskog sela, a odatle sobom nosile  bogata domaćinska  iskustva kojima će oplemenjivati život oko sebe.
Svima njima dužni smo ponešto zahvaliti. Mi današnji svjedoci fotografskog „svega i svačega“ pogledajmo još jednom čednost i ljepotu koja zrači s ovih fotografija i recimo hvala svima koji su nam darovali to dragocjeno iskustvo.   

Na ovoj izložbi nisu izložene sve fotografije za koje znamo da postoje u kućama i albumima imotskih obitelji koje su iselile u druge sredine i do njih se nije moglo doći.  Njima dugujemo ispriku. Osim toga, i dosad prikupljena građa je golema te ju je nemoguće svu prikazati na jednome mjestu. Nije pretjerano reći da malo koja sredina u Dalmaciji uopće posjeduje toliku fotografsku građu s kojom smo se mi ovom prilikom susretali.

Na kraju, za očekivati je da će danas, kada napokon živimo u vlastitoj državi i  na sve načine nastojimo oblikovati kulturu življenja u mnogim našim sredinama, ozračje  s ovih fotografija dopuniti i oplemeniti naše spoznaje, mogućnosti i nakane. A novim generacijama  Imoćana  biti još jedan  poticaj  i nadahnuće. 

* Tekst je napisan za katalog izložbe Od krinoline do Coco Chanel na imotskoj Pjaci