Od krinoline do Coco Chanel na Imotskoj pjaci

Napisao/la Suzana Budimir
Različiti odjevni predmeti nastali iz potrebe prerušavanja, oponašanja, prekrivanja ili zastiranja, promatrani danas kroz prizmu povijesti kostima, prvenstveno predstavljaju elemente određenih stilskih mijena koje su obilježile odijevanje čovječanstva od najranije povijesti do današnjih dana. Odijevanje danas prerasta u svojevrsni društveni fenomen koji doseže tolike razmjere da daleko nadilaze okvire pukog zadovoljavanja ljudskih potreba.
Odijevanje ćemo ovdje promatrati isključivo kao produkt mode koja se stalno mijenjala usporedo s razvojem građanskog društva 19. i 20. stoljeća zahvativši i ovaj naš mali grad koji, nažalost, mnogi doživljavaju izoliranim od većih modnih centara. O navedenim modnim i stilskim mijenama svjedočit će nam otmjena i vedra lica sa starih fotografija iz obiteljskih albuma imotskih obitelji. Iako su komunikacijski putovi bili iznimno otežani, lica prošlosti s imotske Pjace uspijevala su pratiti modna kretanja, a nama su u baštinu ostavila svjedočanstvo o vremenu svog življenja. Nameće se pretpostavka kako su, svjesni svoje uloge u budućnosti,  sjedali u diližanse odvozeći se u razvijenije centre kako bi ponosno stali pred objektive poznatih majstora hrvatske i europske fotografije.
Tragovi odijevanja  imotskog gradskog stanovništva 19. stoljeća sačuvani su i zabilježeni na crtežima i starim fotografijama. Najstariji poznati prikaz odijevanja u gradu Imotskom nalazi se na crtežu austrijskog poručnika Jo¬hanna Högelmüllera, koji je na svom službovanju i putovanju po Dalmaciji od 1843. do 1845. godine crtao vedute dvadesetak dalmatinskih mjesta; na tim su crtežima prikazani šetači glav¬nom imotskom ulicom Pjacom, odijeveni u tradicijsku nošnju. Narodnu nošnju nalazimo i na fotografiji koja prikazuje Slavicu Zorec, kćer Kristine Bitange udane Zorec,  koju je obukla  u svečanoj prigodi maturalnog plesa 1935. godine.
U narodnom životu Imotske krajine kao i svake druge društvene sredine ili zajednice, poznati su procesi osmišljavanja odjevnih predmeta koji su u početku imali cilj praktičnog odgovora na izazove što su ih nametali prirodni uvjeti. Potom se u odijevanju javlja slojevitost vezana za običajnosti, izražena maštovitošću, da bi raslojavanjem društvenih zajednica, odijevanje imalo za cilj postavljanje vizualne razlike društvenih grupa i pojedinaca po imovinskom ili nekom osobitom društvenom statusu. U Imotskoj je krajini narodni život proizveo karakteristične odjevne i druge tekstilne predmete, najčešće izrađene u domaćoj radinosti marnog imotskog sela i to: pamučne, vunene, lanene i rijetke svilene, tkane i pletene, o čemu se do sada više moglo doznati iz raznih etnografskih crtica i zapisa. O toj bogatoj etno-baštini svojim malim dijelom svjedočit će i ova izložba, bilo da je riječ o utjecajima građanskog modnog odijevanja na tradicijsko ili pak tradicijskog tekstilnog rukotvorstva na građansko gdje se pojavljuje kao modni dodatak.
Izuzmemo li selo kao čvršći i promjenama zatvoreniji vid narodnog života u kojem su se temeljni načini odijevanja dugo čuvali i održavali u skladu sa životnim okolnostima, građansko odijevanje bilo je podložnije stilskim promjenama i aplikacijama, te je znakovito  svjedočanstvo razvoja urbane kulture kao i sredstvo identifikacije ili izraz staleške pripadnosti građana.
Jedna od fotografija prikazuje poznatu trgovačku obitelj Malić koja se bavila tekstilnim trgovačkim obrtom, također i izradom tradicijskog ruha. Dok je žena na toj fotografiji odjevena po ondašnjoj europskoj modi, muškarac još uvijek nosi imotski tradicionalni kostim, na kojemu već možemo naslutiti pomak ka europskim modnim trendovima i uočiti poneki građanski modni detalj: starinsku lanenu bijelu košulju s uspravnim ovratnikom zamjenjuje tanka košulja spuštenog ovratnika urešena čipkom, a opanke zamjenjuje obuća manufakturne proizvodnje, uvezena ili pak izrađena u postolarskim radionicama u samom gradu.
Prve fotografije na kojima možemo promatrati način ženskog odijevanja ukazuje nam na sličnosti s kanonima primorske nošnje.
Uski ženski haljetak s rukavima kurtin naglašava uski struk i zajedno s širokom voluminoznom suknjom daje figuri izgled nalik pješčanom satu. Zvonoliki rukavi su ponajprije bili vrlo široki, ukrašavani čipkom i drugim bogatim materijalima. Vremenom rukav postaje uzak, pripijen uz ruku zadržavajući bogati ukras na podlaktici. Drugi odjevni predmet, u kojem nalazimo sličnosti je korpet sa dvorednom filigranskom dugmadi. Ovakva dugmad sačuvanu je u zbirci Franjevačkog samostana u Imotskom. Svileni rubac, koji se i u splitskoj ženskoj odori ogrće oko vrata preko kurtina, postaje jednim od modnih dodataka i imotske gradske nošnje zamijenivši dotadašnju lanenu maramu. Svileni rubac oko vrata postaje sastavnim dijelom i nošnje žena na selu.

Druga polovica 19. stoljeća početak je prevladavanja modnih trendova u odijevanju imotskog građanskog sloja. Odgovarao je stilskom izrazu ondašnje europske mode tzv. drugom baroku. Za odjeću se sve više upotrebljavaju skupocjene svilene tkanine. Umjesto marame oko vrata se nosi plastron od svilenog damasta.

Još od antičkih vremena gradske ulice i trgovi poprištem su modnih zbivanja, a u 18. stoljeću dvorovi zapadne Europe postaju pozornice s kojih su se ne diktirali novi modni trendovi. Takva se „nenametljiva“ dvorska uloga održala sve do prvih dekada 19. stoljeća kada diktiranje mode preuzimaju veliki europski gradovi, primjerice Pariz čija je uloga i danas na tom polju nenadmašiva. Pariz i ostali veliki gradovi, zahvaljujući svojim društvenim aktivnostima, postaju zanimljivi i pripadnicima imotskog građanstva, posebice njegovom intelektualnom krugu željnom novih spoznaja. Modne trendove moglo se pratiti i putem raznih modnih časopisa koji su dijelom prvo tiskani na njemačkom jeziku, a od kraja XIX. stoljeća i na hrvatskom: Parižka moda; Ženski list; Hrvatica; Moda od danas i dr. Nova saznanja i prošireni modni vidici donose na imotske ulice ekstravaganciju,  estetsku perfekciju odjevnih elemenata te sklad boja i oblika koji svoje puno blještavilo dostižu povodom zaruka, vjenčanja, raznih svečanosti,  šetnji Pjacom kao i posjetom obližnjoj gradskoj kavani.
Fotografije na ovoj izložbi predstavljaju temelj pokušaju raščlambe stilskih promjena u odijevanju druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća. Na prvi pogled ukazuju na iznimno složene i neujednačene modne prevrate kao mogući produkt i tehničkog razvoja, a ukazuju i na promjene unutar socijalne slike grada. Iako razvoj svijesti pojedinca te njegova aktivnija uloga u životu grada nisu razlogom stilskim promjenama npr. dužini ženske suknje, obliku šešira, raznim elementima koji čine odjevni predmet, nepobitna je njegova uloga u opstojnosti određene modne promjene, tj. njegova individualna uloga kao promicatelja određenog stila. Ljepota imotskog krajolika pružala je također mogućnosti  ladanjske kulture, pa je modno odijevanje nerijetko bilo odrednicom grupe koja će obilježiti stilske promjene kao npr.u odijevanju za: izlete, biciklizam, planinarenje i sl.
Ova izložba svjedoči nam i o bržim mijenama elemenata ženske odjeće i modnih dodataka u odnosu na muško odijevanje. Razlozi takvoj promjenjivosti leže u naravi tj. sklonosti žene isticanju, oponašanju, njenoj nenametljivoj ljupkosti i čednosti, te potrebi biti privlačnom i voljenom, a ponekad i zavodljivom - žena pred objektivom odiše samozatajnošću ali i potisnutom samuvjerenošću. Odjeća i lijep izgled predstavljaju ponekad  ženin svojevrsni štit od nametnute neaktivnosti i zapretene individualnosti u društvu ondašnjeg  vremena,  čiji se korijen vuče još od pradavnih vremena. Navedenu sudbinu dijele ondašnje djevojke i supruge iz domaćih obitelji kao i one pridošle iz drugih sredina; Mazzi, Colombani, Ferrari, Franceschi, Truccollo, Monti i dr., pripadnice onih obitelji koje su povijesnim i političkim previranjima naselili ovaj kraj, donijevši sa sobom kulturu svojih zemalja.
Tijekom 19. stoljeća žensko građansko odijevanje neprestano se i ubrzano mijenja pod utjecajem pojačane industrijalizacije i razvoja grada. Polovicom 19. stoljeća slijedi ponovno buđenje potisnute široke haljine poznatije pod imenom krinolina, a radi se o vrsti ženske podsuknje sastavljene od čeličnih obruča koji su od struka prema tlu poredani od manjeg ka većem radijusu. Sama riječ crinoline potječe od riječi crin francuskog naziva za konjsku strunu od koje su i bile izrađivane prve krinoline. Ovu haljinu patentiranu 1856. godine prepoznajemo i na imotskim fotografijama iz sedme dekade 19. stoljeća. Iako je ova haljina na prvi pogled djelovala otmjeno i dostojanstveno ista je predstavljala „kavez“ ženi ograničavajući i sputavajući njeno kretanje, no varamo se ukoliko mislimo kako je krinolina ženu činila nepristupačnom i nedostižnom. Ona je naime bila instrument zavođenja ondašnje djevojke. Njihanje krinoline i njeno ljupko podizanje dovesti će i do novih stilskih promjena obuće. Razvojem svijesti o položaju žene i njenoj ulozi u društvenom životu zajednice, kao i njenim aktivnijim uključivanjem u društveni život, krinolina biva odbačena. Odijevanje 19. stoljeća obilježit će i Singerov izum stroja za šivanje kao i osnivanje prve modne kuće u Parizu, a otkriće šivaćeg stroja bilo je pravi utrenik konfekcijskoj proizvodnji odjeće.
80-tih godina 19. stoljeća, modna figura je pod utjecajem tzv. «fontage» (jako istaknut stražnji dio tijela.) Razdoblje secesije od 1890 – 1910. godine zaboravlja krinolinu i polukrinolinu, a efekt naglašenosti stražnjeg dijela haljine postiže se uskim gornjim dijelom, korištenjem korseta oblikovanog metalnim šipkama i vrpcama za utezanje tzv. S-linija.

Muška moda bila je izrazito svrsishodna. Za pojedine prilike svakodnevnice uspijevala je pronaći najprikladniji način odijevanja obzirom na društveni status i način života u gradu. Izbjegavalo se isticanje određenim efektima. Pojedinac se tek malim nijansama mogao isticati unutar staleža kojem je pripadao.
Navedeni obrisi slojevitosti odijevanja u odnosu na status pojedinca vidljivi su i na staroj razglednici koja prikazuje šetače na imotskoj Pjaci, nastala 1905. godine. U prvom redu je grupa muškaraca odjevena po ondašnjoj europskoj muškoj modi. Iza njih uočavamo marljive imotske služavke i dadilje, skromnije odjevene od gospođa kojima su bile na raspolaganju. U trećem redu su imotske gospođe koje su na ovoj živopisnoj razglednici obučene u elegantnu secesijsku odjeću.
20. stoljeće donosi nove modne trendove, pojavljuje se kostim koji sadrži suknju, bluzu i kaputić, a ramena kugla postaje mekša i manje naglašena. Nakon pojave Coco Chanel zauvijek je utrt put funkcionalnosti i eleganciji u odijevanju, što ne zaobilazi ni imotsku žensku građansku modu.
Zahvaljujući svim navedenim samozatajnim „risačima svjetlošću“, jedno je planetarno sjećanje sačuvano do današnjih dana, a pomoću njega smo, bar na trenutak, u mogućnosti prošetati ulicama ondašnjeg grada i odjenuti se odjećom naših predaka. Prihvatimo li fotografiju kao medij koji je bez velikih umjetničkih ambicija promijenio svijet, tada možemo na isti način gledati i ovu izložbu! Promatrajući odijevanje starih Imoćana, zadubljeni u mekane pregibe tkanina, nabore, modne detalje, moramo priznati da smo u podređenom  položaju. Vrijeme je da se trgnemo! I ne zaboravimo svjetlošću opisati naše današnje vrijeme da ostane nekim novim budućim imotskim pokoljenjima.

* Tekst je napisan za katalog izložbe Od krinoline do Coco Chanel na imotskoj Pjaci