Božićni blagdani u Vrhgorsko-Imotskoj Krajini

Pomozi Bože! Evo nam osvanu i željno očekivani badnji dan; dan, koji je za sve katolike vele znamenit, pa i za nas, koji živemo na selu. U Imotskoj i Vrhgorskoj krajini običaj je, da se cijeli taj dan posti, da se pokorno dočeka slavilo porođenje Isusovo, te se pripravlja i u najsiromašnijoj kući glasoviti „bakalar" za večeru. Istina je, da težak, koji sav dan radi, ne može biti bez okrjepe, pa se štogod i založi. — Narod se moli Bogu ovaj dan, da bude dostojan dočekati rođenje Kralja Slave. — Nejma ništa ljepše, što na badnji dan stati, pa gledati, kako se narod-miče: jedni iđu ovamo, a drugi onamo, u varoš i iz varoša, a to sve, da pribave za svetce potrebite stvari, da ih uzmognu što bolje proslaviti. Djevojka radi o rubu, kojim će se božičnih svetaca nakititi; momak slaže kitice bršljana, kojim će svoja vrata i prozore okititi, da svoju kuću od čarih i vještica učuva; stopanjica (domaćica) peče kolače, kojima će djecu darivati, a i kruhe, na koje meće koje osobite znakove, n. pr. križe, pritisne kakovom okruglom izvrnatom čašom na 5 mjesta u spodobi križa itd., da se zna, da su za te dane određeni; a napokon ni čovjek ne stoji zaludu, nego svjetla svoju pušku, kojom će božić još bolje proslaviti. U tomu se počme već i suton fatati, pa dođe vrijeme i od večere. Dok ona bude gotova, starešina s kućanim govori rozarje. Kad svrše molitvu, večeraju. Poslije večere, zafale opet Bogu na daru. Kada prođu dva tri sata noći, starešina počme, uz pozdrav angjelsku, unositi badnjake. Kad stupi na prag, reče: „Faljen Isus!" — Kućani odgovore: „Vazda Isus i Marija!" On nastavi: „Dobro vam došao badnji dan i porođenje Isusovo!" Domaći mu svi odvrate: ,,I s tobom zajedno". Tako slijedi do tri puta. Najprvi i najveći badnjak položi se na desnu, a ona druga dva po redu. (Računa se, da tri badnjaka znamenuju presveto trojstvo.) Pošto se nalože badnjaci, običaj je izprazniti po njekoliko pušaka. Jedan komšija dozivlje drugoga i kaže mu n. pr.: „Toma, Andrija itd., na dobro ti došla badnja večer!", te izpali po jedan hitac. Nu ovaj običaj pucanja počeo se je gubiti, pošto vlasti razoružavaju sela. Tad se nastavi još koja molitva za mrtve. Po dovršenoj molitvi djeca uzmu vreću slame, pa pospu po kući. Slama znamenuje, da je Isus bio u jaslama. Ona ostaje u kući do na Mladince (do 28/XII), kada se kuća izmete, a ne prvo. Poslije toga starešina „navisi" ručak za sjutra. Dok se to vari, kućani pjevaju i vesele se, a i susjedi dođu, te im čine družtvo. (Jedan badnjak ostave za zadnji dan godine, te ga u večer lože, uz molitve kao i na badnji dan, samo što starešina tada govori: „Na dobro vam došlo mlado ljeto i nova godina!") Okolo prošle polnoći iđu na misu. Svatko nosi po jednu užeženu zublju, i tu pred crkvom meću ih svi zajedno. Dobro na ovo paze, te tko ne metne tu, smatran je vještcem (ili vješticom). No ovo je blizu izčeznulo. Narod kaže, da je božić dan, komu se veseli i ptica u gori, i riba u vodi; dakle u kratko: svaki živući stvor. Ovaj dan prestaju sve mržnje: protivnik grli protivnika. Po selima se taj dan narod ustaje nešto poslije polnoći. Kada se ustanu, pozdrave Gospu i izmole još koju molitvu. Tada se grle i tri put u lice poljube, govoreć jedno (čeljade): „Na dobro ti došao Božić i porođenje Božje!", a drugo odgovarajuć: ,,I s tobom (Bog dao) zajedno!" Ovo čine svi susjedi i svi seljani. Ovo čine i ženskice. Taj dan nema nikakve zamirke, da se i s muškićim ljube, samo što nadodadu: „(Da si) pošten!", da se zna, da nije kojom rđavom namirom učinjeno. Ovako čine sva četeri prva božična dana i na novu godinu, izmjenjivajući, naravno, dotični dan, n. pr.: „(Na) dobro ti došao sv. Stjepan, sv. Ivan!" itd. Misa počimlje okolo 4. sata u jutro, a druga slijedi odmah za njom. Tko se nije vidio kod kuće ili u putu, nastavi kod crkve čestitanje i ljubljenje. Ako li koji susjed nije ni tu svog susjeda vidio, iđe mu u kuću, kad se s mise vrati. Na misu pako iđe svatko, tko može, a mise svršivaju obično okolo 6 sati u jutro. Kada se vrate s mise i kada se svi izkupe: onda svi ukućani zajedno ručaju, Za ručkom treba da u svakoga gori trojstruka voštana svijeća. Prvo ručka moli starešina za „blagoslov božji" i za „duše naših umrlih". Voštana se svijeća drži na sred stola (sinije), u bukari (drvenoj mjeri od 2 l.) ili poluoki (1 l.), u ječimu (ječamu). Trojstruka svijeća znamenuje presveto trojstvo. Ječam smatraju znakom rodnosti, dakle: željom, da rode polja. Tekom ručka, starešina uzme bukaru te nazdravi svojim ukućanim u kratko: „U čas dobar u ime Isusovo! Bože blagoslovi naša polja, vrtle, vinograde, marvu i sve koteće i leteće, a nami daj, da se za dugo i dugo sastajali u bratskoj slogi, miru i ljubavi! Neka nas požive Bog u dugu vijeku, u malu grijehu!" Drugi odgovore: „Bog te čuo!", te onda piju redom. Kada svrši ručak, zafale Bogu, pa starešina uzme zalogaj kruha i ugasi svijeću, govoreći: „U ime Otca", te ugasi prvu, „i Sina", pa drugu, ,,i Duha svetoga Amen", te ugasi treću. Taj zalogaj pojede ili drugom dade, jer daje to „zdravo". Tad iđu kud tko hoće. (Svijeća se užiga obično tri puta na godinu: na božić, na novu godinu, i na „hrstno ime". Međutim u ovim se krajevim ne zove „krstno ime", nego svako pleme sluši jednoga svetca, n. pr. sluzi Miholjdan, Lučin dan itd., te se taj dan ne radi, i to je kao drugi Božić.) Po podne se igra kolo svih Božičnih dana. O Božiću ima i nekoliko poslovica. Kada komu slabo rodi vino, kaže: „Ne ću moći na Božić ni svijeću utrnuti". — „Tko nejma u kući na Božić pola žita i pola slame, slabo će proći". „Do Božića Kraljeviću Marko, od Božića jaoh, moja majko!" — „Božić je jesenski svetac" (— treba štediti!). — „Bolji je kužan, nego južan" (ako je jug, biti će slaba godina; ako bura, dobra). — „Bože, brate, dobro mi je na te — i dva i tri dana oko tebe — ali, brate, nikad kao na te!" — „Božiću se veseli i ptica u gori i riba u vodi". — „Tko je dužan, i na Božić je tužan". — „Ako je Božić u nedjelju, sij pšenicu u ledinu".

 

Zbornik za narodni život i običaje, 1896., br. 1

(c) 2010, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, sva prava pridržana.