Praznovjerje - uz rođenje djeteta

Praznovjerje je nekada bilo duboko ukorijenjeno u živote ljudi, a poseban je strah vladao od raznih vradžbina i uroka. Vjerovalo se da je rodilja nečista četrdeset dana nakon poroda, te je u tom periodu iznimno podložna raznim vradžbinama i urocima. Posebno se trudnica morala čuvati, da neke neprirodne i nadnaravne moći, a koje su «posjedovali» određeni ljudi, ne naude njoj ili djetetu. Tako se trudnicama preporučivalo da poslije sumraka ili zdravomarije same ne izlaze iz kuće, da ne prelaze na putu, preko kakvoga čudnog predmeta, neprirodnog položaja drveta ili kamena, te da zaobilaze ugažena mjesta u travi ili žitu, jer je praznovjerni puk vjerovao da su na tim ugaženim mjestima vile plesale svoje kolo. Prije rođenja djeteta, seoske su žene nagađale, hoće li biti muško ili žensko dijete. - Ako je trudnica imala izrazito veliki i spušten drob, govorile su da nosi žensko dijete, a ako je pak imala mali i podignut - onda sigurno nosi muškića. Hoće li dijete biti muško ili žensko, seoske su žene znale i po vanjskim, vidljivim fizičkim promjenama na trudnici koje su se događale tijekom trudnoće. Ako je za vrijeme trudnoće njeno lice ostalo svijetlo i čisto, to je bio jedan od sigurnih znakova da će roditi muško dijete, a ako su na licu nastale vidljive promjene, u obliku kakvog lišaja, bubuljica ili pjega, onda će, zasigurno, roditi – žensko dite. «Stručnjaci» za problematiku spolova to su «pogađali» i tako da bi iznad trbuha trudnice pridržavali iglicu koja je visjela o koncu. Ako se tako obješena iglica počela okretati ulijevo; rodit će se žensko, a okretanje iglice udesno «potvrđivalo» je da trudnica nosi muško dijete. Kad bi seoske žene dolazile gledati, nakon poroda, mladu i dite, svekrva bi pazila, ali i ostala ženska čeljad -kako će ga koja pogledati, a naročito se nije smjelo, izrazito diviti dječjoj ljepoti - da ga se ne urekne. Preporuka je bila da se u takvim prilikama radije govori kako je dijete -gadno i keljavo. Velika se pozornost obraćala na one žene za koje je selo sumnjalo ili već znalo da su višćice. Ako bi ukućani primijetili bilo što čudno i sumnjivo u držanju ili govoru koje žene, a to se naročito odnosilo na starije, po njenom bi se odlasku križali i molili zdravomarijo. Kasnije su mnoge dječje bolesti pripisivane raznim vradžbinama i urocima. U svađama bi se seoskih žena često čulo; - Višćice jedna, urekla si mi dite. Ili; - Ajmo sist na varićak, pa ćemo vidit ko je višćica. Naime, praznovjerni je puk vjerovao da bi, sumnjive ženske osobe, sjedanjem na varićak, na neki način, otkrile svoje vještičje i nadnaravne moći i osobine. Naravno da su jadnice zazirale od takve javne provjere svojih nadnaravnih moći. Često su ljudi izmučeni svakodnevnim, teškim, fizičkim radom, ujutro ustajali malaksali i iscrpljeni, te za svoje takvo, jadno stanje, optuživali more.(Jedna od nadnaravnih bića o kojima će kasnije biti više riječi.) Vladalo je uvjerenje da ove imaju i takve moći koje im omogućuju nesmetan prolaz kroz ključanice, ili najmanje otvore na vratima ili zidovima kuća (more proć kroz ušicu igle), te onoga tko im se prethodno zamjerio, po noći muče tj. sataru. Dugo se održalo vjerovanje da su višćice i one žene koje bi se u crkvi, za vrijeme prikazivanja Tijela i krvi Kristove, okrenule prema izlaznim vratima crkve. Dok je nosila trudnoću, žena je morala paziti što jede ili pije, jer je praznovjerni puk i u određenoj hrani i piću pronalazio elemente nadnaravnih utjecaja demonskih stvorenja na trudnicu i dijete. Također je prevladavalo vjerovanje da trudnice mogu, ukoliko im se netko zamjeri ili im ne da ono što požele, nadit jačmak (ječmenac), pa je takvo vjerovanje, snalažljivijim, kuljavim ženama, barem za kratko, donosilo povlašteni položaj, kako u kući, tako i u selu. Ako bi cura, ne daj Bože, zatrudnjela, nanijela bi veliku sramotu sebi i svojoj rodbini, do devetog kolina. Teško je bilo oprostivo i to, ako bi cura zatrudnjela prije braka te donila dite u kuću. Majke bi upozoravale svoje kćeri riječima: «Ćeri moja, rađe skoči s kuka ili u bunar, nego da me naružiš». A ako se takvo što i dogodilo, morala se odmah udati, bez obzira na sve druge okolnosti. Stariji su ukućani dugo vodili glavnu riječ u odgoju i podizanju djeteta. U svemu se najprije pitao ćako, a onda majka. Dolaskom neviste u kuću, svekrva bi preuzimala ulogu gazdarice, a ova se nerijetko pretvarala u sluškinju. Najčešća i gotovo jedina hrana novorođenoj djeci do druge, treće, pa čak i četvrte godine života, ili do dolaska na svijet novog djeteta, bilo je majčino mlijeko, što je svakako bilo najekonomičnije i najjednostavnije za obitelj. U prvim se godinama djetetova života pazilo na njegovo zdravlje i razvoj, te su se sve neobične pojave pripisivale neprirodnim i nadnaravnim silama , pa su veoma često i odgovore na ova pitanja tražili u iracionalnom i magijskom. Pazilo se na rast kose, prve korake, prve riječi koje bi dijete izgovorilo, izbijanje prvih zubi itd. Kad bi djetetu ispao prvi zub, mater ga je morala spremiti u maramicu i treći dan baciti preko glave, na mjestu gdje ga više nitko ne može naći, izgovarajući riječi kojima se, za dijete traži bolji, čvršći zub; Evo tebi košćani, daj ti meni gvožđeni. Isto tako, ako dijete nije na vrime pokazivalo preveliku želju za hodanjem, nego bi i dalje puzalo, majka ili baba bi ga morale tri puta prenijeti preko kljuke kakvoga siromašnoga, starijeg čovjeka, uz vjerovanje da će tako brže prohodati. Ako je prva riječ koju je dijete izgovorilo bila - tata, vjerovalo se da će slijedeće dijete te obitelji biti muško, ili - ako je dijete prije zazvalo majku, u kući se očekivalo slijedeće - žensko novorođenče. Teško je bilo onoj nevisti, koja po očekivanju starijih, nije rodila na vrime, a to je bilo već prve ili najdalje druge godine braka. U svakom bi slučaju sva krivica bila svaljivana na nju, a jadnica bi nerijetko od sela bila proglašavana jalovom i nerotkinjom. Takvim bi ženama ionako težak život postajao još teži i gorči, a rijetko se i pomišljalo da bi za izostanak potomstva mogao biti krivac i muškarac.

 

Vinko Pavić