Gavanovi dvori

Imotski puk ima svoje tumačenje o postanku jezera, otkano na vilinskim krosnama, ljepše i uvjerljivije od znanstvenoga. Bio jednom jedan (zar jednom? zar jedan?) koji se nije bojao Boga ni osvrtao na čovjeka.    
Čovjeka gazio, Bogu se plazio. Ime mu bilo Gavan, dvori mu bili na sadašnjemu zjajnu Crljenoga jezera.

Koliko je god Gavan bio ohol, okrutan i bezbožan, još gora bila Gavanovica. Sluge: bijesni psi. Svi osim jednoga, pravedna i milostiva. A imao puno i pravih pasa, bili više vuci nego psi: njih sluge puštale na siromake, ponajviše na prosjake. Dodijale Bogu sirotinjske kletve, pa odluči još jednom iskušati Gavana. Prerušene u prosjake, pošalje Isusa i svetoga Petra u Gavanove dvore. Između sluga i pasa jedva dopriješe do Gavanovice, pa zabugariše, prosjački: »Daj, Bog ti da!« Gavanovica odvraća oholo: Što će meni Bog tvoj dok je meni Gavan moj?
Još je uzela koricu kruha i bacila im je s noge. Kad ne dobiše ništa osim poruge, prosjaci zamoliše sluge da im dadu barem kravlju balegu i cripnju, da od balege zamijese i pod cripnjom ispeku kruh. Smiluje im se pravedni sluga. Ostali se smiju i podruguju. Čekaju da prosjaci dignu cripnju: da vide prosjački kruh. Ali kruh je podiže sam: zabijeli se i zamirisa. Bjelji i mirisniji nije ispečen u Gavanovim dvorima. A kad pade noć, Bog zagrmi s neba i rastvori zemlju. Zemlja proždre Gavanove dvore i u njima Gavana i Gavanovicu i njihovu djecu, sluge i pse. Samo pravedni sluga zgrabi najmlađe Gavanovo dijete i poče bježati prema današnjemu Blatu. Gdje bi nogom stao, tu bi se prolomila zemlja i navalila voda. Tako su nastajala okopoljska jezera. Kad je stigao u Blato (još je bilo suho), počme ga opkoljavati voda. Videći da mu nema spasa, već iznemogao, podiže lice k nebu, zavapi: »Bože, pomozi!«    
Uto začuje glas: »Baci to što nosiš u naramku!« Sluga baci Gavanovo dijete i spasi se.
Gdje dijete pade, nastade lijepo okruglo jezerce, Krenica.