Svilarstvo
Tek poneki etnološki zapisi, primjerice u djelu fra Silvestra Kutleše, Ivana Raosa, pokazateljem su da je jedno staro umijeće - uzgoj dudova svilca bio prisutan na prostorima Imotske krajine.
Svila se koristila za ukrašavanje nošnji, vrlo koloritnim vezovima. Svilarstvo se održalo do prve polovice prošlog stoljeća, a potom je u potpunosti zamrlo, no i danas je vidljivo da je mnoštvo kuća u Imotskoj krajini imala na svom posjedu dudovo stablo ili kako ga naši nazivaju "murvu".
Svila se koristila za ukrašavanje nošnji, vrlo koloritnim vezovima. Svilarstvo se održalo do prve polovice prošlog stoljeća, a potom je u potpunosti zamrlo, no i danas je vidljivo da je mnoštvo kuća u Imotskoj krajini imala na svom posjedu dudovo stablo ili kako ga naši nazivaju "murvu".
Svilarice
Kao u pravilu, svaka obitelj u okopoljskim selima pred kućom na oboru imala je jednu staru murvu (dud), a netko je imao i po dvije-tri ako je imao veće dvorište. S njih su djevojke brale lišće i njime uzgajale svilene bube za dobivanje svile kojom su kitile svoje ruho za udaju, pa i za druge potrebe u kućanstvu. Svilu izvlačiti ili "točiti", kako bi neki rekli, bio je pravi majstorluk i vještina žene u selu koju bi zvali svilarica. Radila bi tako da bi čahuru, namočila u vrelu vodu, a onda miješala štapićem dok ne bi načela čahuru i tako našla niti svile.