Teško je u prošlosti suvremena medicina pronalazila putove, kako do umova, tako i do džepova seoskoga stanovništva. Stoga se čovjek uzdao u Boga, te se oslanjao i veoma često bio ovisan o darovima i izdašnosti prirode. Naročito se to odnosilo na blagotvorna i ljekovita svojstva nekih biljaka u narodnoj medicini i alternativnom tj. prirodnom liječenju.
Narodna veterina u Brotnju (Zapadna Hercegovina) - Danka Višekruna
PROTIV ZMIJSKOG UJEDA, odnosno kad ujede, ukolje zmija (buka, guja)Brotnjaci znaju za nekoliko vrsta zmija: crnostrik, plavostrik, šušnjak, slipać, brzulja, tankulja, mišarica, babor, zelenbać… (Crnostrik i plavostrik su dobili nazive prema strikama (kolcima) crne, odnosno žute boje, koji se protežu od repa do glave.) Najpre ću navesti zaštitne, preventivne radnje protiv zmija (sevet buka). Dakle, da zmije ne ujedaju stoku, odnosno kako kažu, ajvan (katolici i pravoslavni), tj. hajvan (muslimani), daju u proleće, jednom sedmično, zajedno sa soli, perja zelenog saransaka (luka), rosopadi, zovine, trave od žući. (To jede.)
Kako su liječili naši stari
Opančarice
Sva stara i mlada čeljad u našim krajevima svakodnevno je na nogama nosila opanke. Starija čeljad je obično imala po jedne cipele koje bi obuli i nosili na dernek, u svatove, kumstvo i u crkvu. Osim cipela, mnogi su na derneke i u crkvu nosili nove opanke. Kad ne bi teško radili odrasli bi nosili polovne opanke, a za vrijeme kopačine i drugih teških poslova, muški i ženske bi pravili i nosili opanke od svinjske i lošije goveđe kože, kao i jeftine grade kozjom oputom. Djeci i siromašnoj mladeži nove opanke bi se pravile tek kad bi one na nogama toliko raskinuli da ih više nisu mogli nositi.Svilarstvo
Tek poneki etnološki zapisi, primjerice u djelu fra Silvestra Kutleše, Ivana Raosa, pokazateljem su da je jedno staro umijeće - uzgoj dudova svilca bio prisutan na prostorima Imotske krajine.
Svila se koristila za ukrašavanje nošnji, vrlo koloritnim vezovima. Svilarstvo se održalo do prve polovice prošlog stoljeća, a potom je u potpunosti zamrlo, no i danas je vidljivo da je mnoštvo kuća u Imotskoj krajini imala na svom posjedu dudovo stablo ili kako ga naši nazivaju "murvu".
Svila se koristila za ukrašavanje nošnji, vrlo koloritnim vezovima. Svilarstvo se održalo do prve polovice prošlog stoljeća, a potom je u potpunosti zamrlo, no i danas je vidljivo da je mnoštvo kuća u Imotskoj krajini imala na svom posjedu dudovo stablo ili kako ga naši nazivaju "murvu".
Svilarice
Kao u pravilu, svaka obitelj u okopoljskim selima pred kućom na oboru imala je jednu staru murvu (dud), a netko je imao i po dvije-tri ako je imao veće dvorište. S njih su djevojke brale lišće i njime uzgajale svilene bube za dobivanje svile kojom su kitile svoje ruho za udaju, pa i za druge potrebe u kućanstvu. Svilu izvlačiti ili "točiti", kako bi neki rekli, bio je pravi majstorluk i vještina žene u selu koju bi zvali svilarica. Radila bi tako da bi čahuru, namočila u vrelu vodu, a onda miješala štapićem dok ne bi načela čahuru i tako našla niti svile.
Stupari
Od tek otkanog sukna od vune odjeća se nije krojila i šila. "Klašnjava je!" Žuljala bi kožu, a nije još ni kaljena (bojana). Da bi bila vlasna, mekana i da ne žulja, kožu se moralo stupati, odnosno uvaljati u stupama. Vlasnik stupe zvao se stupar. Za razliku od mlinara koji je, uslugu naplaćivao u naturi - brašnom, stupar je usluge naplaćivao u novcu i to prema količini robe. Kad se sukno ostupalo - uvaljalo, krojila se posteljina, a drugi dio se kalio (bojao), pa se od njega krojila muška i ženska odjeća.
Pucari vune
Da bi za obradu nekih finih proizvoda bila do kraja meka i pogodna za vezenje i lijepo tkanje, vuna se pucala. Stavljala se na tvrdu podlogu i šibala štapićima, valjda sve dotle dok se i sama dlaka vune ne bi rascijepila.
Iglari, gargašari i grebenari
U stara vremena u dućanima se moglo i na pretek kupiti tvorničkih običnih igala, ali igala za nizanje listova duhana, te igala za pletenje bičava, buzavaca i drugih rukotvorina nije bilo u industrijskoj proizvodnji. Za to su se pobrinuli ljudi iz sela. Kupili bi odgovarajuću žicu, pa igle pravili, prodavali i od toga živjeli. Iglari su pravili i gargaše za vlačenje i grebenanje vune. Svaka kuća imala je gargaše. Na njima se obrađivala prva ruka obrade za prelo.
Tkalje
U selima bijaše žena, ali ne baš puno, koje su imale tkalački stan i bavile se tkanjem za potrebe svoje obitelji i susjeda uz određenu naknadu. Tkalja je morala nabaviti stan i imati dosta prostora gdje će ga smjestiti, biti priučena uz ženu tkalju da zna osnovati sukno (pređu iz klupka), konce uvući u NITA i tek je tada mogla tkati. Subcategories
Tkanje
Danas, na tlu Imotske krajine tradicionalni obrti i vještine tekstilnog rukotvorstva u potpunosti su zamrli.
Osim par živućih tkalja, koje isključivo rade po narudžbi tragovi tkalačkog umijeća su gotovo nestali s ovih prostora. O razvijenosti i organiziranosti tekstilnog rukotvorstva na tlu Imotske krajine pisao je Vinko Tolić u svojoj knjizi SKRINJA USPOMENA, Imotski 1997. Ovo djelo ima iznimnam etnografski i etnološki značaj za naš kraj.