Unatoč brojnosti svadbenih elemenata umetnutih u okvir pokladnih događanja, razlike između ovih dviju cjelina uočljive su već na prvi pogled. Sadržaj tih elemenata se transponiranjem u pokladno razdoblje bitno izmijenio: svečano postaje smjehovno, povišen ton prelazi u grotesku (Bahtin 1978:18).
Glazbala na kojima svirači izvode svoje pokladne "svatovce" u pravilu su raštimana, pjesme, zdravice i propisani dijalozi između svatova redovito su izmijenjena teksta i lascivna karaktera.

U inačicama zabilježenima u okolici Županje, Gospića i Imotskoga, u Donjim Kaštelima te na Pelješcu muškarci maskirani u žene nose sa sobom novorođenče, presvlače ga, hrane, optužuju nekoga iz publike da je otac djeteta, ali ne oponašaju porođaj.

Prema građi s Brača, Korčule, iz Komina i Malog  Stona u Dubrovačkom primorju te iz Lovreća kraj Imotskog, sporadično su nositeljice pokladnih izvedbi trudnoće i porođaja zbilja žene.

"VIDI GA KAKO SE UMAČKARA..."

Iako poklade odavna imaju uporište u vjerskim pučkim običajima, raslojavanjem građanskog društva "mačkaravanje" je uzdignuto na razinu osmišljenog odgovora na sve društvene pojave. Sredina, u kojoj svatko svakoga vidi i zna, te svatko svakome može poviriti u pjat, daje neiscrpan izvor pokladnog izrugivanja. Tako poklade i maškare dođu kao neka prirodna pogodnost, odgovor na brojne zgode svakodnevnog života, a najviše kao želja da se u malomišćanskim zimskim danima poludi, poditinji