Stari Slaveni, a među njima i Hrvati, kao i neki drugi Europski narodi, pripadaju grupaciji Indoeuropskih naroda, te su u davnoj prošlosti imali isti ili sličan jezik, kulturu, običaje, vjerski život i mitologiju. Tako su i «Prahrvati» sve do dolaska na ove današnje prostore, tj. do pokrštavanja i prihvaćanja katoličke vjere, štovali razna božanstva i bogove, vjerovali u njihove moći, slavili ih i častili na svoj specifičan način, te bili uvjereni da su njihovi bogovi i nekim ljudima, životinjama, stvarima pa i drveću dali, za njih, zaštitničke ili uništavajuće moći. Mitološka slika o bogovima, u ono vrijeme, bila je veoma bogata i razgranana. Kod svih je južnoslavenskih naroda vladao tzv. dualistički nadzor između dobra i zla (svijetlobog ili bijelbog i crnbog). Među najštovanijima od mnogih staroslavenskih bogova bio je Svijetlobog ili Bijelbog. Smatrali su ga onim koji im šalje sve dobro što im se kroz život događa, za razliku od Crnboga koji im donosi zlo i nesreću u njihove živote. Posebno je bio štovan bog Svarog, kojega su smatrali tvorcem neba i zemlje te su vjerovali da je on praotac svih drugih bogova, pa su mu podizali bezbrojna svetišta i kultna mjesta, na kojima su ga slavili i prinosili mu razne žrtve. Vjerovali su da sve zna i vidi te su ga još zvali Svevid ili Sveznadar. Bog vatre, munja, gospodar svemira, te krotilac oluja na moru zvao se Perun. Najčešće je u staroslavenskoj mitologiji ovaj bog bio predstavljen u liku orla koji sjedi na hrastovoj grani, s koje vlada cijelim svijetom. Perun je taj koji je u velikoj borbi sa svojim protivnikom Velesom (bog podzemlja i mraka) oslobodio i pustio narodu vode koje je ovaj bio zarobio. Imali su oni i nekoliko svojih boginja koje su štovali, a jedna od najpoznatijih i njima najdraža je bila boginja Vesna. Etimologija imena Vesna, može se u više europskih jezika dovesti u usku vezu s proljećem, te se smatra da je Vesna bila boginja proljeća. Zla boginja - hladnoće, zime i smrti bila je boginja Morana. Mitologija se ove zle boginje sačuvala do današnjih dana (kao i mnoge druge) kroz djelovanje demonskih bića - mora, koje noću prolaze i kroz najmanje otvore na vratima i taru ljude. Nakon početka pokrštavanja «poganih» Hrvata, katolička se crkva ozbiljnije i s pravom suprotstavljala takvim božanstvima poganstva. (Prvi dokazi o pokrštavanju Hrvata sežu još u 8. stoljeće do poznate krstionice kneza Višeslava, a koju je izradio svećenik Ivan u čast i slavu svetog Ivana Krstitelja.) Prihvaćanje katoličke vjere i odanosti rimskom Papi za Hrvate je ujedno bio i početak pristupanja europskom civiliziranom svijetu. Tako su neki stari mitovi i poganski obredi bili lišeni mitskih objašnjenja te se polako pretvarali u narodne običaje. Neki su kroničari spremno tvrdili da je i rimska crkva poštivala neke stare tradicijske običaje, a koje nisu bile u suprotnosti s naukom kršćanske vjere. Tako je štovanje kulta staroslavenskog boga Peruna u narodu, na neki način, preneseno na svetog Iliju (Ilija gromovnik), a kult boga Velesa na svetog Vlaha, zaštitnika pastira itd.