Image00005.jpg
http://imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide1gk-is-95.jpglink
http://imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide2gk-is-95.jpglink
http://imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide3gk-is-95.jpglink
http://imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide4gk-is-95.jpglink
http://imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide5gk-is-95.jpglink
http://imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide6gk-is-95.jpglink
«
»
Progress bar
     

Počeci škola u Imotskoj krajini

Venecija je dugo vladala Dalmacijom u današnjim okvirima. Imotski je posljednja tvrđava, koju su Mlečani 1717. oteli Turcima. Mirom u Požarevcu 1718. kidaju od Hercegovine današnju Imotsku krajinu i pripajaju Dalmaciji. Za turskih vremena jedina je škola postojala u samostanu Sv. Frane na Otočiću u Prološkom Blatu. Zbog ondašnjih teških prilika, mogli su je pohađati samo kandidati za franjevački red. Netko se od njih povratio kući, smatrajući se nesposobnim da postane redovnik, svećenik. Takav je bio kap u moru nepismenosti u našem kraju. Nekoga bi naučio pisati i čitati pokoji župnik. U Zagvozdu su služili popi glagoljaši. Glavnina je njih završavala škole u Loretu u Italiji, ili negdje drugo, gdje su sticali veću kulturu. Pošto su redovito u Zagvozdu služili župu župnik i kapelan, rijetki Zagvožđani imali su prigodu da od njih steknu pismenost. Mlečani su se bojali škole. Znali su da se preko pismenosti dolazi k slobodi. Radi toga nigdje u Imotskoj krajini nisu otvorili školu. Fra Filipa Grabovca, vojnog kapelana naših Dalmatinaca u Vero ni, starinom iz Prološca, ali rođenog u Vrlici, osudili su na doživotnu robiju zbog njegove knjige. Razlog je što opjevava naše narodne junake, bodri narod u Dalmaciji da se ne stidi svojih običaja, nošnje i svoje hrvatske narodnosti. Lakše je koristiti se narodom koji živi u kulturnom mraku. Za mletačke vladavine u Imotskoj krajini postojala je jedina privatna škola u Franjevačkom samostanu u Imotskom. Kao dugogodišnji učitelj istakao se je fra Petar Prgomet iz Slivna. Nalazimo ga u tom svojstvu i za vladavine Francuza pa i dalje do 1826. U to vrijeme ta privatna škola pretvara se u državnu. Austrijska vlast pokušala je preko župnika osnivati najprije privatne škole, zatim državne. Brigu u školama vodila je Crkva. Fra Jakov Milinović stariji, a sijelom u Makarskoj, vodio je brigu za školstvo u Imotskoj krajini. Župnici su bili redovito predsjednici "Mjesnog školskog vijeća". U Imotskom je predsjednik "Kotarskog školskog vijeća" do 1870. dekan fra Ante Perić. Te godine predaje tu službu notaru Dinku Depolu. Biskupija potiče, čak i naređuje župnicima da otvaraju privatne škole. Na koncu školske godine došao bi nadzornik, ispitao djecu i podijelio svjedodžbe. Državne se škole otvaraju postepeno. Mnogo je ovisilo o župnicima i njihovim zauzimanjima. Najveće su se poteškoće stvarale zbog prostorija, u kojima bi se imala držati nastava i stanova za učiteljsko osoblje. Rijetko je koje naše selo moglo pronaći prostorije za učionicu. Još teže je bilo pronaći bar donekle pristojan stan za učitelja, učiteljicu ili za njihove obitelji. Župnik Podbablja piše 30. 9. 1843. dekanu u Župu: "Prvi uzrok zašto dica ne mogu u skulu jest njihovo siromaštvo, ne mogu bosi, ni goli. Nema kuće gdi bi mogli ulisti u suhoću, kad bi došli u skulu." Župnik Poljica 17. 8. 1867. piše "Vijeću općinskome": "Svaki od nas dobro poznaje i uvjeren je, da učiona iziskuje osobito mjesto. Zna od nas svaki, da kukave su zgrade u tome ozbiru po selima ... " Učiteljstvo se regrutiralo iz Primorja i gradova. Takovima se teško bilo naviknuti na tešku zagorsku zimu, nezamislive školske i stambene prostorije. Domaćih sinova iz naše Krajine nije bilo. Prva dva učitelja Iko Udiljak i Ivan Ujević, nikli. su na Studencima i Krivodolu. Moj djed Mihovil Vrčić rodio se je u Šibeniku. Otvorio je školu u Grabovcu 1873. Tu se oženio. Preselio se u Župu i na koncu službu završio u Zagvozdu. Do nedavno su postojale prostorije u Župi, u zaseoku Rogli Mačice, u kojima je bila škola i učiteljev stan. To su dvije male prizemnice, u kojima danas ne bi držali ni stoku. Ne mogu se načuditi da je u tako bijednom skučenom prostoru mogla stanovati obitelj sa šestero djece. Djed je poslao najstarijeg sina u splitsko sjemenište. Učiteljsku plaću morao je za nj žrtvovati. Obitelj se uzdržavala onim što je baka dobivala, šijući robu u selu, i prinosima dobrih ljudi. Učiteljska djeca nisu na selu imala budućnosti. Posebno ženska djeca ostajala su bez prilike za udaju. Teško im se bilo udati za seljaka, a građani nisu dolazili po cure na selo. Djedovoj obitelji granulo je sunce kad su došli uZagvozd. Tu su našli pristojan stan. Prvi put su osjetili da učiteljeva obitelj nešto u selu znači. Prva škola na selu u Imotskoj krajini osnovana je 1867. na Studencima. Druge dvije osnovane su 1873. i to u Grabovcu i u Prološcu. U Grabovcu je prvi učitelj Mihovil Vrčić, a u Prološcu Marrtin Pera. Postepeno, škole su se otvarale i u drugim selima. Išlo je to teško. Nije bilo prostorija. Rijetki su bili privatnici koji su sazidali zgrade i ustupili općini, uz kiriju, za školu. Slično se dogodilo u Podbablju i u Zagvozdu. Pomoćnu školu otvorio je 1853. u Zagvozdu dugogodišnji župnik domorodac don Andrija Lončar. Općina u Imotskom odredila je 1877. da se u Zagvozdu otvori škola. Nije bilo pogodne zgrade. Njezino otvaranje dogodilo se tek 1887. Ponovno neprilike zbog stana za učitelja a i prostorije za obuku. Općina iz Imotskog 26. siječnja 1898. traži mišljenje župnika don Ilije Ujevića o gradnji školske zgrade. Problem je riješio Mate Kristić. Napravio je školsku zgradu. U nju se uselio s obitelji učitelj Mihovil Vrčić, koji je iz Župe premješten u Zagvozd. Taj nad učitelj Šibenčanin iz Zagvozda odlazi u mirovinu, pošto je u Grabovcu, Zupi i Zagvozdu proveo u službi učitelja 30 godina. Njemu i obitelji, u Zagvozdu je bilo najljepše. Neko vrijeme ostat će u Imotskom. Posljednje dane proveo je kod sina don Frane, župnika u Krstaticama.
Tu je umro i pokopan; 8. svibnja 1918.

Fra Vjeko Vrčić